Sudbinski je važan izbor: Komšić ili Čović - spas ili disolucija države BIH

U analizama bosanskohercegovačke stvarnosti uvijek sam izbjegavao govoriti o imenima, ili o personalnostima, jer me one ne zanimaju kao takve, nego sam svoju pažnju fokusirao na procese, na pojave, znajući da su jedino procesi važni za budućnost obogaljene zemlje i društva. Međutim, postoje situacije, naravno, kada se od procese ne mogu odvojiti određena imena, budući da ona preuzimaju ili zastupaju određenu vitalno važnu instituciju.

Tako sam prinuđen da u ovoj prilici govorim o dva imena koja se natječu za ulazak u Predsjedništvo BiH i da s te institucijske pozicije vrlo značajno utječu na sudbinu BiH.

Kada je Željko Komšić svojevremeno najavio svoju kandidaturu, smatrao sam da to nije trebao uraditi već bi bolje bilo (u ovoj nažalost nakaradno konstruiranoj državi) omogućiti da hrvatske političke partije/subjekti kandidiraju i biraju „svoga“ člana Predsjedništva. Nadao sam se da bi se time mogla primiriti Čovićeva permanentna destruktivna aktivnost.

Međutim, danas mislim drukčije o Komšićevoj kandidaturi jer je Čović do dana današnjega ostao uporno i perfidno nenaklonjen BiH, osoba koja koristi tako visoku poziciju da destruira BiH, da sabotira njen napredak, da s te najviše pozicije denuncira vlastitu zemlju po svijetu i susjedstvu, i td. Postalo je zaista očigledno da njega i njegov HDZ ne može zadovoljiti ništa osim disolucije BiH: njegova energija u tom smjeru (i njegovih partijskih struktura) je konstantna i neiscrpna.

U takvome svjetlu, kandidatura Željka Komšića dobiva novi smisao. Naime, glasanje za Komšića sada je – bez dvojbe – postalo pitanje glasanja za patriotizam ili protiv patriotizma, za probosansku ili antibosansku opciju. Glasači bi morali biti svjesni toga. U danim okolnostima, eventualnim ulaskom Čovića u Predsjedništvo, produžila bi se agonija BiH, s daljnjom i vrlo ozbiljnom tendencijom njenoga raspada; u to nas je Čović uvjeravao svih ovih proteklih godina.

Prema tome, na predstojećim izborima, na raznim nivoima, čini se najvažnijim glasački osujetiti dolazak Čovića u Predsjedništvo, što je nalog patriotske svijesti svima onima kojima je stalo do očuvanja i napretka zemlje. Isticanjem kandidature Čovića, patriote iz drugih nacionalnih korpusa dovedeni su u poziciju da bez kolebanja glasaju za Željka Komšića jer znaju, pouzdano, da time glasaju za spasonosnu probosansku opciju, da takvim glasanjem daju još jednu šansu BiH. To je za njih put bez alternative za mogući spas BiH.

Glasači često kažu kako nije toliko važno ko je član Predsjedništva BiH, da su njihove ovlasti mahom protokolarne i sl. To je zabluda! Naime, član Predsjedništva je na vrlo visokoj poziciji s koje može AUTORITATIVNO – autoritetom upravo te pozicije – djelovati u korist ili na štetu svoje zemlje na međunarodnoj sceni, u diplomatskom koru, naročito kod susjeda itd; on značajno utječe na izbor bh. diplomata, a naivno je vjerovati kako je to beznačajno jer se bitka za ovu zemlju vodi upravo na međunarodnoj sceni gdje se vrše svakovrsna i vrlo produktivna lobiranja. To je moćno oružje u rukama svakog člana Predsjedništva; to je mnogo više od pukog protokola.

Istovremeno, svaki član Predsjedništva, pored toga što djeluje na već spomenuti način, može u Predsjedništvu osujetiti svaku konstruktivnu, pozitivnu odluku Predsjedništva, jer se odluke donose konsenzusom. Drugim riječima, negativno orijentiran član Predsjedništva ima mogućnost da negativno djeluje na dva načina i u dva smjera, a to je veoma mnogo i ne smije se potcjenjivati značaj te pozicije.

Totalni paradoks je to što u BiH – kao nigdje u svijetu – mogu funkcioneri na najvišim državnim pozicijama djelovati protiv interesa vlastite države a da zbog toga ne budu sankcionirani, nego da, štaviše, primaju za to velike plaće i da im se obnavljaju mandati! Stoga, neka glasači dobro razmisle, iako je sve što sam kazao odveć i odavno postalo očigledno.

U danim okolnostima – odnosno upravo u procesu koji sam spomenuo na početku – gotovo sudbinski je važan izbor: Komšić ili Čović; nova šansa za BiH ili produžetak agonije.

Piše: Akademik Esad Duraković

(Depo Portal)

Pin It