Esad Duraković: Politički lešinari nad BiH

Kriza u BiH, izvan svake sumnje, generira se iz agresijske politike dvije susjedne zemlje. Zato je iluzorno očekivati – a upravo to čini i naša i međunarodna javnost – da se mogu konstruktivno dogovoriti ovdašnji tzv. lideri. Čović i Dodik – pa zar to nije očigledno?! – jesu „izvršioci radova“ političkim strukturama iz susjednih zemalja.

Kada bi tzv. međunarodna zajednica odlučno, stvarno i efektno (novčanim ili nekim drugim sankcijama) priprijetila Hrvatskoj i Srbiji, Dodik i Čović, kao i njihove kamarile, otplutali bi niz vodu vrlo brzo i nepovratno. Nije suštinski problem u njima dvojici već u činjenici da su oni eksponenti i izvršioci politika susjednih zemalja. To im daje snagu da, neokrznuti već moćni i prebogati, skoro četvrt vijeka zlostavljaju ovu zemlju i ovo društvo. Posebno je zanimljivo kako EU ne uviđa tako destruktivnu politiku jedne svoje članice. Ali, ruku na srce, često se zapitam u ovakvim situacijama zašto bi i EU, koja je inače birokratski obnevidjela, reagirala na ove vrste agresivnosti ako na to često, čak i u najflagrantnijim slučajevima, ne reagiraju ni BiH institucije ili političke partije?! Takva politička indolentnost i neosviještenost djeluje dvojako. Na jednoj strani, time se pristaje na nacionalno poniženje (nacionalno u značenju državnosti), ali se istovremeno nanosi vlastitoj zemlji velika politička šteta jer se šutnjom pristaje na kontinuiranje agresivnosti susjednih zemalja, sada ispoljene u diplomatskoj agresiji. Takva bosanska šutnja je simptom ozbiljne vrste bolesti.

Na osnovu svega iznesenog može se zaključiti da postoje tri faktora koji ne reagiraju pravilno i pravovaljano u interesu BiH. Prvi faktor je međunarodna zajednica (Evropa, prije svega) koja nema ni snage ni mudrosti da politički markira i osujeti agresijske ambicije susjeda prema BiH te da u tom pogledu djeluje odlučno i efektivno pa bi Čović i Dodik brzo bili otpremljeni na politički otpad. Šokantno je, npr., da EU ne upozori hrvatsku Predsjednicu da se okani lobiranja za rasistički i segregacijski Izborni zakon u BiH budući da je takav prijedlog izmjena Izbornog zakona u dramatičnom sukobu s temeljnim evropskim vrijednostima. Drugi faktor je bosanski patriotski faktor (i bošnjački, naročito) koji, kao što sam rekao, nedovoljno ili nikako ne upozorava na stalno komšijsko upadanje u suverenitet BiH. Nužno je uvijek isticati činjenicu da vladajuće političke strukture u te dvije susjedne zemlje još uvijek vode „lešinarsku politiku“ preko svojih eksponenata u BiH. Otuda stižu temeljni problemi. Najzad, treći faktor su mediji koji također uglavnom se bave simptomima, odnosno manifestacijama, a ne uzrocima bosanske nesreće koja traje predugo. Pravi uzroci nisu Dodik ni Čović: medijske reflektore treba usmjeriti na političke strukture susjednih zemalja za koje oni rade. Bez tako sinhroniziranog demaskiranja pravih uzroka krize u BiH , teško se nadati istinskom progresivnom pomaku. Sve drugo je zamajavanje, mrcvarenje žrtve.

Ima još jedan fundamentalni uzročnik krize a koji se medijski također ne osvjetljava u nužnoj mjeri. To je etički i profesionalno unakaženi pravosudni sistem koji je u svakom zdravom društvu kičmeni stup toga društva. Ali – to je tema za neku drugu priliku. Isto tako, servisni odnos vjerskih zajednica prema politikama koje četvrt vijeka unesrećuju društvo i pomažu bogaćenje elītā zaslužuje sasvim posebnu pažnju.

 

Izvor: N1

0
0
0
s2sdefault