KAKO JE USVOJEN BUDŽET ZA 2018.!?

Ovih dana bili smo svjedoci neviđenog medijskog i političkog sukoba između hrvatskih političkih predstavnika u Brčko Distriktu BiH. Problem je nastao kada je poslanik u Skupštini Distrikta Tomislav Stjepanović napustio redove vladajućeg HDZ-a što je imalo za posljedicu da Hrvati u vlasti Distrikta budu manjinski predstavljeni. 

HDZ, koji je u vlasti, ima dva poslanika u odnosu na tri poslanika koalicije HDZ 90 i HSS  koji su u opoziciji. S tim u vezi postavilo se pitanje da li vlast u Distriktu može (treba) funkcionirati sa manjinskom političkom participacijom konstitutivnih naroda (ovaj put Hrvata), odnosno da li Skupština Distrikta može donositi odluke o određenim pitanjima ( budžet…) bez učešća najmanje tri hrvatska predstavnika u vlasti.

   Javnost i politika se podijelila po ovome pitanju. Jedni su tvrdili da vlast u Distriktu može funkcionirati bez tri hrvatska predstavnika u vlasti ( predstavnici stranaka u vlasti), dok su opozicija, i posebno HDZ 90 i HSS tvrdili da ne može i da se time krši Statut Distrikta i Poslovnik Skupštine.

   Nažalost, u cijeloj toj kakofoniji (nesuglasju), kako medijskoj tako i političkoj, nije se mogla čuti ni riječ racionalnog obrazloženja. Političko i proceduralno-pravno pitanje, koje se iz godine u godinu aktualizira bez adekvatnog rješenja, svodi se na sljedeći problem:

    U članu 33a Statuta Brčko Distrikta BiH se navodi da su potrebni afirmativni glasovi najmanje 1/3 zastupnika svakog od konstitutivnih naroda pri izglasavanju u Statutu precizno navedenih akata. Pri tome minimum od  3 poslanika svakog od konstitutivnih naroda mora biti prisutan na sjednici. Statut dalje navodi da ukoliko sjednici opravdano ne prisustvuju najmanje tri poslanika nekog od konstitutivnih naroda, sjednica se odgađa sve dok najmanje tri zastupnika iz reda konstitutivnih naroda ne budu prisutni (Statut član 33a, stav 3). Detaljniji postupak propisuje se Poslovnikom o radu Skupštine (Poslovnik), kaže se u Statutu. Dakle, intencija Statuta je da kod izglasavanja važnih akata obezbijedi da sjednici prisustvjue najmanje tri predstavnika svakog od konstitutivnih naroda i da 1/3 od prisutnih mora glasati afirmativno.    S tim u vezi prva dilema je: da li Poslovnik može propisati, mimo Statuta, da se  pod određenim uslovima može raspravljati i usvajati budžet i druga akta navedena u Statutu (član 33a)  bez prisustva najmanje tri poslanika konstitutivnih naroda?

Poslovnik Skupštine Distrikta u članu 99 (stavovi od 1 do 4) respektira Statutarnu odredbu da sjednicama na kojima se razmatra i usvaja budžet i druga akta navedena Statutom, moraju prisustvovati najmanje tri poslanika iz svakog konstitutivnog naroda te da se sjednica odlaže ukoliko odsutni poslanici opravdaju svoje odsustvo u skladu sa članovima 12 i 77 Poslovnika. Međutim, Poslovnik uvodi novinu u odnosu na Statut u članu 99. stav 5 tako što navodi da u slučaju da odsutni zastupnici ne opravdaju svoje odsustvo u skladu sa članovima 12 i 77. stavovi 4 i 5 Poslovnika, za donošenje odluke iz člana 33a Statuta Distritka ne zahtijeva se minimum od 1/3 potvrdnih glasova  iz reda konstitutivnih naroda čiji su zastupnici neopravdano odsutni.  U tom slučaju odluke se mogu donositi bez prisustva najmanje tri poslanika konstitutivnih naroda i bez potvrdnih (afirmativnih) glasova...

    U Poslovniku Distrikta je na djelu tumačenje statutarne odredbe 33.a putem “argumentum a contrario". Iz jedne normativne kvalifikacije sadržane u Statutu izvodi se postojanje suprotne prećutne kvalifikacije koja se ugrađuje u Poslovnik. Naime, iz statutarne kvalifikacije da kada iz opravdanih razloga sjednici ne prisustvuje više od tri poslanika… sjednica se odlaže izvodi se (argumentum a contrario) poslovnička norma da kada sjednici iz neopravdanih razloga ne prisustvuju najmanje tri poslanika konstitutivnih naroda sjednica se može održati. Temeljem takve poslovničke odredbe Skupština može raspravljati i usvajati odluke iz člana 33a Statuta Distrikta (budžet…) bez ijednog prisutnog poslanika iz reda konstitutivnih naroda, odnosno bez njihovih afirmativnih glasova, što je u suprotnosti sa temeljnom intencijom člana 33a Statuta Distritka.

Odredba člana 99. stav 5 Poslovnika Skupštine kao novinu uspostavlja kriterij primjene člana 33a Statuta Distrikta,  a taj kriterij je opravdanost/neopravdanost prisustva poslanika na skupštinskom zasjedanju.

     Kriterij opravdanosti/neopravdanosti odsustva poslanika sa sjednice utvrđuje se članovima 12 i 77 Poslovnika. U članu 12 Poslovnika se precizira da zastupnici koji su spriječeni da prisustvuju sjednici  moraju o tome blagovremeno obavijestiti predsjednika Skupštine ili predsjednika komisije i opravdati razlog svog odsustva. Zastupnici koji nisu prije početka sjednice poslali pismeno obavještenje predsjedniku Skupštine o razlozima svoje spriječenosti da prisustvuju sjednici smatraju se neopravdano odsutnim. Dakle, pismeno obavještenje o razlozima odsutnosti je osnovni kriterij opravdanosti/neopravdanosti odsustva sa sjednice.

   U našem slučaju zastupnici hrvatske nacionalnosti, Stjepanović, Krndelj i Mendeš, su na vrijeme dostavili pismenu obavijest predsjedniku Skupštine i obrazložili svoj izostanak. Temeljem Poslovnika njihovo odsustvo može se smatrati opravdanim, bez obzira što su se pojavili na jednom dijelu sjednice. Takođe, na osnovu Poslovnika njihovo pojavljivanje na sjednici ne može biti kriterij procjenjivanja opravdanosti/neopravdanosti njihovog odsustva jer član 77 stav 5 Poslovnika propisuje da su neopravdano odsutni oni poslanici koji „...prije početka sjednice nisu poslali pisano obavještenje predsjedniku Skupštine o razlozima svoje spriječenosti da prisustvuju sjednici Skupštine...“.

Pokušaj Skupštine da ovo poslovnički opravdano odsustvo tri poslanika hrvatske nacionalnosti proglasi neopravdanim poziva se na odredbe člana 64 stav 7 Poslovnika o radu Skupštine. U članu 64 stav 7 Poslovnika se kaže: “Zaključkom se mogu rješavati i određena procesna ili pitanja o načinu rada Skupštine u slučaju da takva pitanja nisu utvrđena odredbama ovog Poslovnika.”

    Prva stvar koja se morala uraditi ako se htjelo pozvati na odredbu člana 64 stav 7 Poslovnika je definiranje o kojim se to procesnim ili pitanjima o načinu rada Skupštine radi. Potom je trebalo pokazati da ta procesna pitanja nisu utvrđena odredbama skupštinskog Poslovnika. No, u samom Zaključku Skupštine ni riječi o tome.

   Očigledno da se Skupština pri sačinjavanju i izglasavanju ovoga Zaključka nije rukovodila procesnim manjkavostima Poslovnika jer je sam doneseni Zaključak, u odnosu na član 64 stav 7 Poslovnika na koji se poziva, formalno-pravno bezvrijedan. Razloge za njegovo donošenje Skupština je prešutno izvodila iz dotadašnje skupštinske i sudske prakse. Naime, Apelacioni sud je 25.01.2016. godine odbio kao neosnovanu inicijativu o staturarnosti koju je tada podnijela grupa poslanika. Ovom inicijativom o statutarnosti zastupan je stav da  Zaključak Skupštine iz 2015. godine nije usklađen sa članom 33a Statuta jer je odsustvo dva poslanika sa skupštinskog zasjedanja Skupština proglasila neopravdanim i izglasala budžet bez prisustva tri poslanika hrvatskog naroda. Slično kao u ovome slučaju.

Nećemo ulaziti u sve detalje ovog sudskog Rješenja, a u kojem se opravdanje tadašnjeg Zaključka Skupštine da proglasi neopravdanim odsustvo poslanika oslanja na čitav niz opšte-moralizatorskih konstatacija kao što su isticanje važnosti usvajanja budžeta, potreba savjesnog i odgovornog ponašanja poslanika do upitnog samoovlašćivanja da sud procjenjuje opravdanost razloga odsustva. Racionalno jezgro Rješenje Apelacionog suda može se svesti na sljedeće: Skupština je mogla donijeti zaključak o neopravdanom odsustvu poslanika, pozivajući se na član 64. stav 7 Poslovnika, zbog nedostataka odredbi članova 12 i 77 Poslovnika o kriterijima opravdanosti i neopravdanosti. Pri tome Sud nigdje eksplicite ne navodi o kojim se to nedostacima Poslovnika radi.

   No, Zaključak Skupštine od 26.03.2018. godine ne slijedi dosljedno “racionalno jezgro” sudskog Rješenja. Mada se u preambuli poziva na član 64. stav 7 Poslovnika, za svoje donošenje Zaključak Skupštine ni jednom riječju ne spominje nedostatke članova 12 i 77 Poslovnika, nego štaviše izostanak spomenutih poslanika smatra opravdanim, u skladu sa čalnovima 12 i 77 Poslovnika. Kao isključivi razlog za donošenje Zaključka kojim se formalno opravdani izostanci proglašavaju neopravdanim je pojavljivanje pomenutih poslanika na jednom dijelu sjednice.

   Bez obzira što zdravorazumski može izgledati da pojavljivanje poslanika na sjednici za koju su poslovnički opravdali odsustvo demantira samo opravdanje poslovnički ovo pojavljivanje nije relevantno, osim što potencijalno može ukazati na nedostatke Poslovnika. No, samo pojavljivanje na sjednici ne može poslužiti kao zaseban i isključivi razlog da Skupština poslovnički opravdano odsustvo proglasi neopravdanim.

   Pojavljivanje poslanika na sjednici se ni na bilo koji način ne dovodi u bilo kakvu vezu sa nedostacima Poslovnika nego služi kao zaseban razlog da Skupština njihovo odsustvo proglasi neopravdanim. Stoga ovaj Zaključak Skupštine nema uporište u članu 64 stav 7 Poslovnika na koji se poziva te je stoga formalno-pravno nedostatan.

Ova, do kraja sporna procedura primjene člana 33a o neophodnosti afirmativnih glasova konstitutivnih naroda, se na kraju svela na skupštinski (vladajuće većine) voluntarizam (samovolju). Skupština (vladajuća većina) bez uporišta u Statutu i Poslovniku po sopstvenom nahođenju procjenjuje kada je  izostanak poslanika opravdan/neopravdan, a samim tim i potrebu sa afirmativnim glasovima pri izglasavanja odluka pobrojanih u članu 33a Statuta (budžet…) čini ovisnim o svojoj samovolji.

   Zašto? Da li je to bila jednina mogućnost da se usvoji budžet. Pa naravno da nije. Skupština nije samoupravno tijelo u kojoj svi poslanici ravnopravno učestvuju u odlučivanju. Moderna demokratska zakonodavna vlast se dijeli na poziciju (vladajuća većina) i opoziciju i demokratsku većinsku proceduru donošenja odluka. Vladajuća većina mora imati kapacitet da donosi odluke i za te odluke snosi isključivu odgovornost. Opozicija nije i ne treba da bude u funkciji donošenja odluka, nego da prati zakonitost tih odluka i da kritikuje njihov sadržaj.

   U našem slučaju vlast nema kapacitet da donosi odluke kada su u pitanju odluke definirane članom 33a za koje je potrebno učešće najmanje tri poslanika svakog konstitutivnog naroda. Taj manjak, koji je isključivo političke prirode jer Skupština ima kapacitet da formira vlast sa po tri predstavnika konstitutivnih naroda, se pokušava  nadomjestiti pravnim i političkim nasiljem. Na to pristaju i elementi sudske vlasti. To se ponavlja iz godine u godinu. Bilo bi dobro da se na ovome primjeru taj voluntarizam zaustavi i da vlast u Distriktu pravno i politički odraste. Nažalost, sva je prilika da se to neće desiti.

 

E.P.  

0
0
0
s2sdefault