Jezik između nauke i politike: JEZIČKA BOSANSKA PARANOJA

U kriznim vremenima, u višenacionalnim sredinama, jedan od glavnih problema koji se među prvim aktuelizira je problem i pitanje jezika. Naravno, to je slučaj i sa prostorom Balkana, gdje su ljudi, ne slučajno, smislili izreku: - Zovi me loncem, samo me nemoj razbiti!

  Navikli su, valjda, da se, živeći jedni pored drugih i jedni sa drugim, sa svim svojim sličnostima i bezbrojnim različitostima, nazivaju različitim ( pogrdnim) i manje pogrdnim imenima, pa su, da se ne bi oko toga stalno svađali i klali, pristali da budu i ,,lonci“ , ali, po mogućnosti, nerazbijeni.

    Uoči rata 1992. g. u BiH, brojni lingvisti sa naših prostora počeli su ,,jezički rat“ oko naziva i statusa dotadašnjeg zajedničkog srpskohrvatskog – hrvatskosrpskog standardnog jezika. Pjenilo se na sve strane, utvrđivale su se i iznosile činjenice, svojatalo se, otimalo, prekrajalo i mijenjalo sve što je moglo da navede vodu na vlastiti mlin, odnosno da dokaže kako postoji samo jedna istina i samo jedan jezik, jednog naroda..., ali... nije bilo dogovora ni konsenzusa koji je to narod, čiji je to jezik i kako se zove.

   Nažalost, lingvistički rat bio je samo bezazlena uvertira za onaj pravi, koji se ne vodi riječju i perom i koji ne ubija kao MILJKOVIĆEVA preteška riječ, nego ubija i ranjava zauvijek i konačno.

  Nakon nekoliko krvavih godina, konačno se sve i podijelilo. Svako je dobio svoj dio kolača, svoje distrikte, kantone, republike, a i jezike koji su definisani i imenovani u ustavima novonastalih država. Zna se da je Ustav nešto kao matična knjiga u koju se unose podaci o novorođenčetu i ako ime i nije onakvo kakvo bismo mi željeli da jeste, ako ima i neku ,,pravopisno-gramatičku“ grešku, ono je takvo i tako ga upotrebljavamo dok se zvanično ne promijeni. Kao građani jedne države, sviđala nam se ona ili ne, voljeli je mi ili ne, moramo se pridržavati odrednica zapisanih u  ustavu. Tu i jeste najveći problem. Ko će koga natjerati da se toga pridržava? Inat i tvrdoglavost bosanska su nemjerljivi, unutrašnji ratovi u svakom našem biću su stalni, a čak i nakon ,,konačnih „ podjela nikad ne manjka povoda za neke nove sukobe, pa makar i one jezičke. Svjedoče o tome brojne polemike, simpozijumi, deklaracije i okrugli stolovi koji nastavljaju onu predratnu lingvističku uvertiru.

    U kontekstu okruglih stolova koji se relativno često organizuju i u Brčkom u vezi sa jezičkom problematikom, ugroženošću jezika i pis(a)ma naroda koji ovdje žive, pažnju je pobudio komentar profesora Miloša Kovačevića, eminentnog lingviste, o nazivu standardnog jezika Muslimana( Bošnjaka) koji, kako on reče, imaju pravo da ga zovu kako hoće, ali ,,...čudno je što žele da ga i Srbi tako zovu.“ Obrazlaže to činjenicom da Srbi i njemački jezik ne nazivaju Deutch (Dojč) ili slovenački slovenskim... i da im niko ne može narediti da nešto nazivaju onako kako se zaista zove, nego onako kako oni hoće...?! Postavlja se pitanje šta bi se desilo kad bi se, ne daj Bože, profesor izgubio u Austriji  tržeći Beč, kako ga mi Balkanci nazivamo. Ostao bi, vjerovatno, zauvijek izgubljen dok ga ne bi nazvao onako kako se stvarno zove – WIEN.

  I zaista, niko nikog ne može i ne treba tjerati da se ponaša onako kako to nalažu elementarna pravila u naučnom svijetu, u ustavnom državnom poretku i u jeziku u kojem razlikujemo kategorije JEZIKA I GOVORA ( LANG I PAROLE). U govoru, u ,,jeziku svakodnevnom“, terminologija zamjenskih naziva i imena je toliko bogata da bi nam pozavidjeli i najveći svjetski jezici. Samo ako krenemo od naziva naroda kao što su Balije, Turci, Vlasi, Ćafiri, Škutori, Čefuri, Cige, Poturice, Čifuti ... vidimo kakvo je to jezičko bogatstvo, naravno, govorno, ali ne i standardno. U sferi javnog života, bar kurtoazno, vrlo dobro znamo koji ćemo naziv upotrijebiti. Ne onaj za koji mi mislimo da treba i da se nama sviđa, nego onaj koji nam propisuje društvena i jezička norma. Znamo da je jezik društveno-politička kategorija i da je lingvistima teško udovoljiti apetitima politike, a u isto vrijeme ostati dosljedan nauci. Profesor Kovačević nastoji da se drži naučnih okvira, ali zadržava pravo da nekog ili nešto naziva ,,loncem“ jer se njemu tako sviđa.

  Poštovani profesore, ako me već i nazivate loncem, nemojte me razbiti! I jezik bosanski, pošto je kao takav upisan u ,,matičnu knjigu“  zemlje Bosne, probajte prevaliti preko usana.Vidjet ćete, nije teško!  

    
M.E.P. 

 

Veza sa:

”Српски језик између науке и политике“

0
0
0
s2sdefault