Predstavljanje Denisa Bećirevića u Brčko Distriktu: SDP nema konja za trku

 Mnogo toga se promijenilo u ovoj državi.  Čak i  SDP.  Sjećam se onih tamo izbora, vremena kad su dolazili Duraković i Lagumdžija. U blindiranim limuzinama, uz tuce tjelohranitelja i ostalih nezaobilaznih simbola moći. Ko što sad dolaze Dodo, Bakir ili Fahro. Za  Nijazova i Zlatkova, a bogme i Džapina  vakta, u prepunom Domom kulture okupili  bi se buljuci simpatizera koje je Džapo znao obući u crvene dresove, kako i priliči kad se ide na tekmu. Eh, bio je to “nešto” u poređenju sa onim što sad imamo.

Bećirević Denis, kandidat SDP-a za mjesto u predsjedništvu BiH,  došao  je sinoć bez auta, u maloj pratnji, svega pet-šest ljudi. Pratnja mu se sastojala od njegove radnička raje zadužene  za promociju knjige.

Sala  je bila poluprazna.  Gornji balkon potpuno pust, čak  bez državne zastave,  u glavnom dijelu programa nije bilo nikakvog folklora ili  pjevanja.

Ponadao sam se da će bar ova predizborna tribina proći  uljudnije i tiše nego inače, bez prizemnih hvalospjeva kandidatu koji će nas konačno spasiti i izvući iz ovog blata, da će  umjesto skakanja i zabave to biti analitički, intelektualni razgovor u tišini, kako bi to i priličilo šestorici promotora, što doktora što magistara, koji su govorili o knjizi.

Ništa od toga. Promotori su pjevali ditirambe  Denisu koji su toliko ličili na ode iz vremena dok je SDP bio SKJ.  Stvar su do kraja začinili momci zaduženi za ozvučenje koji su  dobar sat i po terorizirali malobrojnu raju,  testirajući   granicu izdrživosti njihovih  bubnih opni.

Sam Bećirevićev nastup je bio i diletanski i promašen. Bećirević se htio predstaviti kao nešto drugo u odnosu na protivkandidate; kao mladi, moralno čisti doktor nauka, obrazovan, dinamičan tip koji donosi svježu krv. Ali nije uspio. Već vizuelno Bećirović je slika uštirkanog štrebera  dječjeg, neizboranog lica, još zelen za ozbiljne zadatke.  Vizuelno  on ne ulijeva povjerenje da je dorastao mjestu kojem stremi. Ideja da kampanju počne s promocijom knjige, pozajmljena iz američke kampanje ( npr. Klintonovi),  ovdje na ovim od Boga napuštenim  prostorima totalno promašuje, jer ovaj polupismeni pjandursko-krkanski narod ne čita ništa, a pogotovo ne kupuje knjige.

Tu  se ne radi o knjizi za čitanje,  već o zbirci mahom dosadnih političkih govora, peticija itd. svega onog što je u proteklih desetak godina Bećirević na političkoj sceni govorio i radio. Ona može imati samo dokumentarnu vrijednost. I ništa više. 

 
Dijelila se besplatno i tako sam i ja došao u priliku da se konačno ogrebem od  SDP-a. Nisam propustio priliku, ali sam zažalio, jer sad ne znam šta ću s njom.

I Denisov oratorski talent  nije ništa bolji od knjige. Dosadniji je čak i od Džaferović Šefika. Od onog što je govorio malo toga ostaje u pamćenju.

Najbolja konstatacija mu je bila da je Distrikt Brčko strateški interes države BIH ali da su to u Sarajevu davno zaboravili. Hvala Bogu da se toga neko sjeti. Najbolja poruka  mu je bio citat  „da Bog neće pomoći jednom narodu sve dok se narod sam ne promjeni“, tj.  da  će garnitura koja  nas je dovela ovdje gdje jesmo biti promijenjena tek kad se ovaj narod sam promjeni . Tačno i neutješno u istim mah. Ovaj narod će prije propasti nego što će doći tobe..

Gori od Bećirovića bili su promotori. O "knjizi" zbilja teško je i bilo nešto suvislo reći, ali  toliko ispraznih fraza uz  neukusno  dizanje u nebo svog junaka i njegovih herojskih podviga u BIH parlamentu  je baš bilo neukusno.

Ovo žalosno veće izvukao je donekle Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle. Drčan  do drskosti, rječit, kultiviran bio je jedini koji je znao i imao šta da kaže. Unio je nešto života u ovu anemičnu predstavu. Eh, dragi Bože, pitao sam se, zašto si Brčko kaznio takao što si mu  umjesto jednog Imamovića poslao  Mirsada Đapu.

Na kraju ove gnjavaže publika je, jedva sačekavši da Bećirović siđe sa bine, nagrnula ka izlazu. Spasavaj se ko može.

Ali nekad nije bilo tako. Sjećam se kako su nekad lokalne SDP-ove veličine  minutama stojali i aplaudirali  „Maršalu“. Imali su i kome. Pa Nijazu. Pa Zlatku. Najveći broj njih  juče uopšte nije bio tu, da makar klimnu glavom. Brod koji tone zna se ko prvi napušta. Preselili su se u novi tim. Tamo su prošle hefte (na promociji Fahre i SBB-a) tri puta ustajali novom šefu. I njegovom ovdašnjem čuvaru partijskog pečata, JUMU-u.

 

 

 
Kašmir Ribić

slika.sdp.brcko

Pin It