„Brčaci“ pobjegli od Prutača; Prutače, ogromna deponije ljudske bijede, stiže u Brčko

    Pored značajnog broja lijepih i uspješnih novobrčanskih priča, nažalost, veći je broj onih do kraja neispričanih i u korijenu prekinutih.

   Jedna od onih koje su imale svoj bajkoviti početak, a sada je tek slika deponije i totalnog raspada, je priča zvana Prutače.

   Prutače, zamišljen i realizovan poslijeratni projekat normalnog i civilizovanog naselja s južne strane crte koja je dijelila one koji su ostali u gradu, u Brčkom, i onih koji su, ni krivi ni dužni, morali ostaviti svoje domove i civilizaciju, bio je u tim teškim vremenima pravi mali Gradić Pejton. Uređeno poput bezbroj urbanih naselja u svijetu, sa, za to vrijeme, zavidnom infrastrukturom, dopadljivim kućama i stanovima, bilo je jedna od rijetkih svijetlih tačaka tog vremena.

Kombi prevoz, koji je obilježio prilično dug period jedine saobraćajne komunikacije u južnom dijelu Distrikta, imao je glavnu liniju upravo do Prutača. Svi značajniji putevi vodili su na Prutače. Tu je bila srednja škola, prodavnice, nicale su nove privatne kuće i u opštem poslijeratnom apatičnom stanju kada su počeli da pristižu dobrovoljni ili prisilni povratnici s raznih strana, pružale su utočište i nadu da će možda doći i neka bolja vremena.

Oni koji su imali sreće da dobiju stanove na Prutačama, bili su ,,privilegovana“ klasa, ali nisu mogli izbjeći najezdu pristiglih rođaka i prijatelja koji su, čekajući neko rješenje svog stambenog pitanja, privremeno utočište i krov nad glavom našli u njihovim toplim, novim i ljepim stanovima.

Naravno, bilo je blata, kaljuga, tankih zidova kroz koje se čuje čak i šapat komšija, ali za to vrijeme, bio je to luksuz, bio je projekat, koji ovih dana definitivno umire u agoniji i totalnom raspadu sistema.

Prutače su, nakon normalizacije odnosa u Brčkom i odlaska njenih prvih stanovnika, ostavljene i naseljene Romima i socijalno ugroženim kategorijama ljudi bez riješenog stambenog pitanja. Bez ikakvog plana i brige za te ljude, pušteno je da se sve uruši, propadne i pretvori u  ogromnu deponiju ljudske bijede, a nekad lijepe kuće stoje kao očerupani spomenici jednog vremena  i svjedoci snova o povratku u svoj grad.

   Još jedna priča koja ovih dana zaokuplja pažnju građana je priča o HOSPISU, ustanovi i smještaju za umiruće bolesnike gdje im se uz zdravstveni nadzor i njegu olakšavaju posljednji dani života i pruža mogućnost da, sa što manje muke i dostojanstveno, koliko je to moguće, napuste ovaj svijet.

  Ideja o tom projektu je dobila zeleno svjetlo od nadležnih i obezbijeđeno je 300 000 KM za realizaciju istog, ali sve se završilo na tome. Direktor brčanske Zdravstvene ustanove kaže da je ideja dobra, sredstva su nedostatna, mnogo je neriješenih pitanja oko toga ko, šta, gdje i kako sve provesti u djelo i zato je najbolje zaboraviti tu priču do nekih boljih vremena.

   Kraj priče, koja nije dobila šansu da bude ispričana do kraja. Napravljen je tek uvod i skica nečeg što je neophodno u svijetu u kojem ljudi svakodnevno umiru u ,,neljudskim“ uslovima mučeći sebe i sve oko sebe, proklinjući dan kad su se rodili i život koji su živjeli.

     Umiru sa njima ideje i projekti koji, s materijalne strane, imaju najviše šanse da se realizuju upravo u Brčkom. Umiru jer nema vizionara koji će paliti svjetlo u našem brčanskom i bosanskom mraku...   

 

M.E. P.
     

Pin It