TEATARSKA BALKANSKA ,,MIŠOLOVKA’’ U BRČKOM: Dođe vam da pljunete u ogledalo, da pljunete u vlastiti odraz.

Spuštena je zavjesa 35-ih  Susreta pozorišta BiH. Opšti dojam je da su ovogodišnje predstave bile dobar izbor selektora, ujednačenog kvaliteta i sa prilično dobrim tekstovima.

   Kao najbolje predstave, po ocjeni žirija, izdvojile su se ,,Posljednja ljubav Hasana Kaimije’’ i ,,Naši dani’’. U većini predstava tematika korespondira sa aktuelnim trenutkom i trendom odlaska mladih ljudi u bijeli svijet (Njemačka) kao i sa ratnim dešavanjima iz devedesetih i njihovim posljedicama koje se još uvijek osjećaju i prelamaju kroz naše živote.

       
    Brčanska publika imala je priliku da sjedi pred ,,ogledalom’’ i da se dobro ,,naogleda’’ . Iz večeri u veče razračunavalo se sa sa vlastitim i tuđim zločinima, upitnim porijeklom i genezom balkanskih plemena i njihovih potomaka, suočavalo se sa porodičnim traumama, sa licima i naličjima društva u kojem živimo, vodila se vječita i, nažalost’’, nedovršena bitka između Srba i Hrvata, a o Muslimanima, Sarajevu, Bosni i Osami bin Ladenu, kao njihovom njujorškom ,,izaslaniku’’, na suptilan i fino ,,upakovan’’način , od strane Vladimira Kecmanovića ispričana priča kakvu ni Andrić ne bi smislio. 

    
  Ipak, ako se odmaknemo od nacionalnog i vjerskog prepoznavanja vlastitog odraza u ogledalu, onda je najbolja predstava u sveopštem prepoznavanju bila ,,Naši dani’’ Banjalučkog pozorišta. Bila je to jedna vrsta neposrednog suočavanja sa sobom, sa društvom u kojem živimo. Prava ,,hamletovska’’ MIŠOLOVKA. Još je samo nedostajao Hamlet da sa lica gledalaca pročita pravu istinu. A istina je toliko poražavajuća, toliko ISTINITA, DO BOLA… Dođe vam da pljunete u ogledalo, da pljunete u vlastiti odraz.   

    
     Postavlja se pitanje zašto nas nije isprovocirala predstava koja je igrana dan prije, predstava Zagrebačkog pozorišta Kerempuh, koja je svojom angažiranošću upravo  imala taj cilj: ISPROVOCIRATI.  Likovi iz predstave su se trudili iz petinih žila izazvati reakciju, makar jednu jedinu riječ, povik, negodovanje… I ništa. Kad vam neko u lice sasipa istinu: da dok vi ovdje sjedite, gledate predstavu, država vam se raspada, puca po šavovima, Bosna šaptom pade, prkosna od sna; i vi ne reagujete, znači da smo OGUGLALI. Znamo mi da se raspada, ali, raspada se ona već dugo, to je hronična bolest. Navikli smo mi na to stanje u Bosni, pa i ne reagujemo . Ne mora nam niko dolaziti sa strane i govoriti nam o tome. Sve znamo. I zašto Branka ne može da se zaposli u Zagrebu i ko je ubio Murata. Znamo to bolje i od Kerempuha i od Kecmanovića. Hoćemo malo da uživamo u predstavama, u pozorištu. Dosta nam je bunta, pobuna, reagovanja… Puna kapa. 

    
  Ali… ,, NAŠA VREMENA’’ nas dotukoše. Da je Hamlet bio tu, prepoznao bi svakog  pojedinačno u publici. I korumpirane ministre (poslanike), njihove izblajhane ljubavnice koje preko noći i preko ,,kreveta’’, od rudarske škole doguraše do savjetnica, konzulata i ambasada; prevarene i ostavljene supruge; direktore i ministre kulture koji od grobara doguraše do ministarstva, a sve preko plavih koverti; do univerziteta koji preko noći štancaju diplome, magistrate i doktorate po želji, rođake i prijatelje zaposlene po stranačkoj liniji i sve ostale što se valjaju u blatu pod izgovorom da ne može drugačije… 

       
  Brčanska publika je skoro bez daha bila pred svojim ogledalom. I opet se niko nije pobunio. Pa šta? Bunio se onaj jadnik u predstavi pa ga ismijali i skoro pa smjestili u duševnu bolnicu.  Brinuo se za poštenje, istinu, za državu. Ljudi iz vlasti mu lijepo rekoše: Bogu se ide na istinu, a poštenje je za manastir a ne za politiku. Šta ima ti da se brineš za istinu i državu, gledaj sebe!   

    
    I stvarno, poruka je više nego jasna i svi su je u ovoj zemlji skontali. Gledaj sebe, pipremi kovertu, uđi u pravo kolo i zaigraj, ne treba ti za to škola; oni sa školom i prosjekom 9,7 možda će dobiti posao kafe-kuharice, ako budu imali sreće. Igraj i pazi da se, ne daj Bože, ne razboliš. Jer… tu bi nastao problem. Obično slijepo crijevo može te koštati života, kad te umjesto doktora operiše frizer s diplomom medicinskog fakulteta UVALE ( privatni univerzitet).   

    
    Bilo je lijepo suočiti se ponovo sa nekim istinama, poznatim i možda potisnutim, a koje su isplivale na površinu ovogodišnjih Susreta. Balkanska MIŠOLOVKA   nije naodmet s vremena na vrijeme, da se ludilo ne bi ponavljalo i da se vratimo sebi. Da Bosna nikad više ,, šaptom ne padne’’, da se pošteno i ljudski ogledamo bez stida od vlastitog odraza. ,,Jer / Na ovom putu / Sada smo prvi put zastali/ Znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči… Ako nam glas i nije stigao duboko do neba- VRISNULI SMO BAR KAKO TREBA.’’( M.Dizdar)

 

 

M.E.P.

Pin It