Iz mog ugla

Zabilježeno usput,u prolazu

Na povratku iz biblioteke , na putu ka školi , osjećaj nekog zadovoljstva ispanjavao mi je dušu. Omogućila sam još jednoj grupi učenika da se pod povoljnijim uslovima i u pola cijene učlane. Na spisku su bili i učenici iz druge škole, i oni koji uče bosanski a i srpski jezik.

Cilj je bio postignut- približavanje mladih knjizi , čitanje , a u isto vrijeme ušteda ,ionako skromnog džeparca kod većine njih.

U takvim razmišljanjima i nekoj unutarnjoj ozarenosti osluškujem iza sebe dječiji glas i nešto što podsjeća na ,,samogovor'' ,kad djeca ,onako u zanosu, nesvjesna situacije,mjesta i vremena ,pričaju sama sa sobom, ponekad podižući ton kao da se svađaju. Sa smiješkom pokušavam dokučiti o čemu pjeva, odnosno, šta to priča taj zaneseni dječak. I... onda razabirem riječi koje ritmično ,kao po taktu izgovara, skoro pjevuši ,, nož,žica , Srebrenica, nož, žica ,Srebrenica...''.
Iako sam davno naučila lekciju da na ulična dobacivanja, komentare i kojekave situacije koje me se lično ne tiču ne reagujem, našavši se s tim dječakom pred crvenim svjetlom semafora na Kuglani, stojeći skoro naspram njegovog uha , rekoh:
- A znaš li ti ,dečko , šta znače te riječ.
-Znam, odgovori, blago okrenuvši glavu prema meni.
- Onda znaš da one znače ubijanje ,smrt . Ti sigurno ideš u školu.
- Ne idem, odgovori pomalo osorno.
- Nemoguće da ne ideš, vjerovatno si drugi ili treći razred.
Po njegovom izgledu povisokog ,izduženog dječaka, mogao je biti i nešto stariji, ali likom je više podsjećao na desetogodišnjaka.
-Deveti sam razred, odgovori kao da pokušava da zavara trag ili da se, praveći se mangup i možda shvativši da je razgovor prilično ozbiljan, nekako izvuče iz svega toga.
-Pa ...kako i šta govoriš, čovjek bi rekao da si završio deseti razred...
Zeleno svjetlo je prekinulo našu priču, on je ubrzao korak, a ja sam grčevito tražeći prave riječi, riječi pouke, riječi koje će to dijete možda osvijestiti ,uspjela da za njim dobacim – Ti sigurno ideš u crkvu( gotovo sva naša djeca danas idu u crkvu ili džamiju), vjeruješ u Boga i tamo te to sigurno ne uče.Treba da znaš da Bog sve vidi i čuje, a i kažnjava.
Žurno je uletio u prodavnicu , a ja sam sa gorčinom i nevjericom nastavila put ka svojoj školi, svojim đacima. Sjetila sam se priče kako je prošlog ljeta grupa dječice, u Ešu ,nasred dječijeg igrališta iz sveg glasa pjevala: nož, žica, Srebrenica... Tek kada su stanari sa obližnjih balkona digli dreku da će zvati policiju i kako ih nije stid, razbježali su se. Na tome se sve završilo.
Sjetila sam se i natpisa u Kolobari koji je više puta ispisivan , pa brisan i opet ispisivan na fasadi renovirane stare brčanske zgrade u blizini Kantardžića česme. Нож, жица. Сребреница.Sada je ostao samo - нож . Moram ga slikati, da se zna, da se vidi, da se nađe neko ko uči tu djecu da im održi lekciju i ispriča pravu priču. Priču istinitu , priču koja će objasniti u čijim rukama je bio nož , na čijim rukama su bile žice kada su naivno i nevino stradali; priču koja će objasniti koga su branili i od koga odbranili branioci ovog grada ,pristigli ko zna odakle, ostavivši svoje živote ( uz dužno poštovanje prema mrtvim pa čak i onim što – oprosti, Bože, ne znadoše šta rade) vođeni idejom ubijanja i zla. 

Pitala sam se šta bi na ovo rekao nekada popularni jugoslovenski glumac, koji je sinoć , gostujući u emisiji Pressing , na pitanje voditelja šta misli o prošlim vremenima, o ratu, ko je kriv, ko je prvi počeo ,odgovorio nešto u smislu-Prošlost je nešto što je bilo, znamo kakva je ,svi smo to iskusili i treba je ostaviti iza jer ništa ne znači traženje odgovora ; sadašnjost je ovaj naš razgovor, trebamo se okrenuti budućnosti, tražiti način da naša djeca žive bolje i da ne dožive to što smo mi doživjeli.
I, zaista, ima li smisla kopati po prošlosti,kad djeca koja nisu bila ni u snovima svojih roditelja ,i sa ratom nemaju nikakve veze, ulicom pjevaju kao neku navijačku himnu: nož, žica,Srebrenica...

Alisa u zemlji čuda

Pin It
Print Friendly, PDF & Email