ZLOČINI U BRČKOM, MAJ 1992.: Iz “Dajca” su visile ruke, noge, krvave glave ubijenih Bošnjaka

Izveli pet-šest momaka, starosti između devetnaest i dvadeset i tri godine. Očevi su im tu sjedili. Kada su ih vratili, bili su na granici života i smrti. Nisu mogli da govore, čak ni da sjede. Mučili su nas na razne načine. Poslije ih opet izveli. Čuo se rafal i dreka – momci se nisu vratili. Neke su ubili iz puške, a neke zaklali.

“Kada su nas uveli u salu starog hotela ‘Posavina’, nismo zatekli nikoga. Stolovi su bili razbacani. Na njima je bilo mnogo ključeva, ličnih karti, pasoša, odjeće i obuće. Bilo je očito da je prije nas tu neko boravio i da je negdje odveden. Oko 17 sati tog dana, kroz prozor hotela, vidio sam kako je prema kinu ‘Radnik’ prošao kamion marke ‘Dajc’, oker boje, vlasništvo Komunalne radne organizacije ‘Sava’ u Brčkom. Kamion je ušao u prolaz između hotela ‘Posavina’ i Vijećnice. Nije imao cerade. Kada se nakon pola sata vratio, bio je pun leševa, tako da se zadnja strana nije mogla zatvoriti.


To je, vjerovatno, bio odgovor gdje su završili oni koji su prije mene boravili u sali starog hotela. Ruke, noge i glave ubijenih visile su i preko karoserije. Kamion je prošao kroz centralni gradski trg i otišao u pravcu Kasarne. Prije polaska, oko kamiona je stajala grupa od pet-šest srpskih vojnika, među kojima sam prepoznao Mišu Simića, tehnologa u brčanskom ‘Bimalu’. Na sebi je imao plavi mantil sa oznakom crvenog krsta na lijevoj ruci, a na obje ruke navučene duge bijele rukavice.

Samo što je kamion prošao kroz centar grada, iz zgrade SUP-a je izašao srpski vojnik i izveo mladića starog oko trideset godina, modrog od udaraca. Odveo ga je pred kino ‘Radnik’. Ubrzo su se čula dva pucnja. Taj koji ga je ubio ušao je, zatim, kod nas u salu hotela. Bio je visok oko 175 centimetara, na glavi je imao crnu pletenu kapu, a u ruci držao ‘škorpion’. Stražare koji su nas čuvali upitao je: ‘Jesu li i ovi za mene?’ Odgovorili su da nismo. Na izlasku okrenuo se i rekao: ‘Ovo mi je danas pedeset i prvi kojeg sam ubio.’ Otišao je u zgradu SUP-a. U Sali starog hotela ‘Posavina’ ostali smo još oko pola sata, a zatim smo prebačeni u Fiskulturni dom.“

“Sjećam se kad su iz fiskulturne sale izveli trojicu ljudi i odmah ih na pragu ubili. Poslije toga su izveli pet-šest momaka, starosti između devetnaest i dvadeset i tri godine. Očevi su im tu sjedili. Kada su ih vratili, bili su na granici života i smrti. Nisu mogli da govore, čak ni da sjede. Mučili su nas na razne načine. Zahtijevali su da kleknemo na koljena i pjevamo četničke pjesme, tjerali da se krstimo.


Postave mitraljez ispred nas i viču: ‘Krstite se, balije!’ Jednom čovjeku, koji je po mojoj procjeni imao oko 70 godina, dali su da čita četničku pjesmu, zapravo da je pjeva. On je rekao da ne vidi bez naočara. Vikali su: ‘Balijo, ne znaš ćirilicu!’ Kaže: ‘Znam, star sam, ne vidim bez naočara.’ Natakli su mu sunčane naočare, smijali se i tražili da čita. Počeli su da ga udaraju i on je pao. Onih pet-šest momaka koje su tukli izveli su iz sale.

Čuo se rafal i dreka – momci se nisu vratili. Neke su ubili iz puške, a neke zaklali. U Fiskulturnom domu su bili uglavnom obični, porodični ljudi, van svake politike, koji su se brinuli samo kako da prežive. Sva naša krivica bila je u tome što smo Muslimani. Bio si kriv što god si rekao. Oni su jednostavno željeli da nas poubijaju, unište. Prisluškivao sam jedan njihov razgovor i čuo za plan da u Brčkom može ostati svega 5% Bošnjaka.

 


Genocid u Brčkom 1992-1995. / Rasim Muratović,


Ermin Kuka. – Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

 

 

Pin It
Print Friendly, PDF & Email