Saučesnici u zločinu: Vrijeme je da se okrenemo sebi i svojoj krivici i vidimo šta smo u stanju uraditi.


Kada čitamo kritičke tekstove u novinama i portalima protiv vlasti, uvijek ih krivimo za korupciju, nepotizam, male plate, konkurse, iseljavanje iz Bosne...ali nikada sebe ne "potkačimo". 

Poslao bih ovaj tekst i drugim portalima, ali vjerovatno većina ne bi objavila. Uostalom, zanimljivo je da svi prate sve pa je dovoljno i samo ovdje. Doduše, neće biti puno lajkova na tekst, jer kako, zaboga, lajkati neki tekst, kad "ovi" prate kome se šta sviđa i "Ko je to protiv nas!?"



Stalno i svakodnevno slušamo kako nas lažu i kradu, gledamo nelogičnosti koje bez problema prolaze. Svi sve vidimo, svi sve znamo, ali šutimo, "mudro šutimo", odobravamo i postajemo saučesnici toga.


Pa i u najcrnjem dobu kako ga nazivaju srednjem vijeku (a ovo naše je crnje), umjetnici su govorili protiv svega što ne valja, govorili su protiv vlasti, jer ni jedna vlast ne valja i protiv svake se može i treba govoriti.

Ali nije u tome problem.
Nisu oni krivi, gdje smo mi tu?!



Dostojanstvo o kojem su nas učili u školama i koje je svevremena ljudska vrijednost, barem su tako govorili, je nestalo. Kako drugačije shvatiti ovoliki strah i spremnost da svjesno prihvatamo laži koje pričaju, a pričaju, i pričaju, ne zbog nas, nama je jasno, već zbog sebe. Slušamo demagogiju koja ne može zavarati ni najneupućenije, pa kako se mi opravdavamo u svemu tome?!


Nije pitanje kako se opravdavaju "ovi" što nas kradu, što su privatizovali sve institucije, što odlučuju o svemu, što plaćaju sve tri puta više nego što bi trebalo, što troše naš novac, što nas godinama drže na uzdama. Pitanje je kako se mi opravdavamo pred sobom!? 

Kako bez imalo stida trčimo da se sa njima slikamo, da im se dodvorimo, idemo na njihove skupove kao ovce, bez imalo ideala, nosimo majice i zastave, i još poslije svega (ako imamo sreće da dobijemo posao) dužni smo da slijepo slušamo i radimo što nam se kaže.
 Kako podnosimo sebe znajući ko nas zastupa, ko donosi odluke, a mi šutke posmatramo.



Ne čudimo se više izborima, ne čudimo se konkursima i onima koji su prošli, ni komisiji koja bira "najbolje", nelogičnim tenderima i grantovima.
 Ništa nas više ne može iznenaditi.


Dok ovo pišem, shvatam da u telefonu i sam imam brojeve mnogih "ovih", čak ih i pozdravim.
 Pišem anonimno, jer sam i sam licemjer i stid me je zbog toga, (ne zato što se bojim, već nam je to postalo normalno).


Ali znajte da vas ne volim, ne vole vas ni ostali koji vam se svakodnevno smiješe, kao što nisu voljeli, ni sad već islužene i nebitne političare koje bez ikakvog straha psuju po portalima kada god stignu. 

Vrijeme je da prestanemo kritikovati njih, a da se okrenemo sebi i svojoj krivici i vidimo šta smo u stanju mi uraditi.



 

 

D.Q.

 

 

Pin It
Print Friendly, PDF & Email