Nije li presuda Mensuru Đakiću, ipak, neopravdana i nepravedna?!

Vijest da je Mensur Đakić, pripadnik i, jedno vrijeme, komandant 108. brčanske brigade, osuđen u drugostepenom postupku na osam godina zatvora zbog zločina u Bukviku, izazvala je kod najvećeg broja Bošnjaka i Hrvata velike frustracije.

Bez namjere da se amnestira Đakić za njegove eventualne propuste i zločine, bez namjere da se prave nacionalne, vjerske ili bilo kakve druge razlike među ratnim zločincima i zločinima, bez namjere da se omalovaži bilo čija suza za izgubljenim bratom, mužem, sinom, sestrom, ipak smatramo da je ova presuda od osam godina  Mensuru Đakiću nepravedna. Presuda mu je izrečena ne zato što je sam počinio ratni zločin nego zato ,,što je kao komandant posmatrao kako pripadnici njegovog bataljona ubijaju tri osobe srpske nacionalnosti, a da pri tome ništa nije poduzeo”.

   Ako se uzme u obzir da je prvostepena presuda iznosila 2 godine, ako se zna  da protiv navodnih ubica osoba srpske nacionalnosti, koje Đakić navodno nije sankcionisao, još nije ni podignuta optužnica, ako se uzmu u obzir sve ranije presude brčanskih i bh. sudova u odnosu na ono što se istinski dešavalo u Brčkom 1992-1995., onda je kazna Mensuru Đakiću nedopustivo visoka , neopravdana i nepravedna.

  Izuzmu li se presude Međunarodnog suda u Hagu i analiziraju presude domaćih (brčanskog i bh.) sudova, izvlači se zaključak da su u Brčkom u tom razdoblju ratovale tri vojske sa istim statusom i istim pravima i pri tome sve tri počinile gotovo jednak broj ratnih zločina nad civilnim stanovništvom, a da su pri tome prednjačili Bošnjaci. Dovoljno je uporediti presude Moniki Ilić, Koletu Simonoviću, Kosti Kostiću, Milošu Čajeviću-Mišelu… sa onima izrečenim Galibu Hadžiću, Nijazu Hodžiću, Arminu Omaziću, Asmiru Tatareviću pa i Mensuru Đakiću, pa vidjeti da je veliki raskorak između djela za koje se terete srpski počinioci i izrečenih kazni u odnosu na ona djela koja su počinili Bošnjaci i izrečenih kazni.

   Notorna je pravna istina, dokazana i utvrđena pred međunarodnim sudovima, da su u Brčkom 1992. godine  JNA i paravojne srpske formacije iz Srbije i BiH provele etničko čišćenje progonom desetina hiljada civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, i pri tome ubili na stotine civila, vršili fizičku tortura nad hiljadama civila, proveli sistematsko i organizirano silovanje nad desetinama i stotinama djevojaka i žena. Proveli urbicid i kulturocid, uništavajući sve kulturne i vjerske objekte koji su svjedočili o prisustvu Bošnjaka i Hrvata na ovim prostorima, falsificirali i retuširali slike i umjetnička djela koja su svjedočila o njihovom životu u Brčkom.

   Ako je i bilo zločina od strane Bošnjaka, a moralo ih je biti, oni su posljedica gole borbe za opstanak i za odbranu svoje kuće, svoga grada, svoje države. Posljedica su frustracija i nagomilanog bijesa  zbog zločina koji su se dešavalo u okupiranom gradu (Luka), nedostatku istinske vojne hijerarhije i, naravno, patogenih konflikata pojedinaca, kakvih je bilo na svim stranama. Ali se ne može govoriti o svjesnim, organizovanim i planskim ratnim zločinima. Zločini u Luci i zločini i vojnoj akciji ne mogu se porediti.

   U takvom kontekstu, presuda Đakiću, koji se kao patriota priključio odbrani svoga grada i BiH, u odnosu na presude Moniki, Koletu, Kostiću, Mišelu i drugim srpskim zločincima je zasigurno i previsoka i neopravdana i nepravedna.

  Krivicu za ovakvo nesrazmjerno i nelogično presuđivanje bošnjačkim počiniocima za ratne zločine ne treba tražiti isključivo u sudu i tužilaštvu. Naravno, naivno je vjerovati da su lokalni sudovi danas bez uticaja politike. A velikosrpska politika već godinama radi, pa i putem uticaja na sudove, na izjednačavanju krivnje.

  No, jedan od temeljnih krivaca za ovakvo stanje, pa i ovako visoku presudu Đakiću, je, velikim dijelom, u institucijama za koje se Đakić borio, braneći svoj grad i svoj narod. Žalosno je što su  gotovo svi optuženici, Bošnjaci, prepušteni sami sebi, brane se sami sa lokalnim advokatima koji nemaju gotovo nikakvo iskustvo u ratnom pravu, bez finansijske potpore, bez pomoći stručne ekspertize onoga što se dešavalo tokom rata i bez adekvatnog rada sa svjedocima. Dokaze protiv Đakića i ostalih optuženih za zločine u Bukviku nije pribavilo lokalno tužilaštvo. Na prikupljanju dokaza i svjedoka već godinama rade najstručniji ljudi iz Beograda. Prvo je napravljena lažna  ideološka projekcija onoga što se dešavalo u Brčkom (Bukviku), zatim, objavljene knjige o onome što se navodno dešavalo, ilustrirano intervjuima učesnika,  „pripremljeni“ svjedoci a onda sve to u vidu optužnica dostavljeno tužilaštvu. S jedinim ciljem da se umanje ili opravdaju srpski zločini u Brčkom, da se napravi znak jednakosti između Luke i Bukvika, što je običan historijski falisfikat.  Veliki srpski pjesnik i akademik Matija Bečković je još davno pjesnički rekao da istina nije ono na što se Srbi mogu osloniti. Zato je nužno producirati „novu istinu“ da bi se moglo živjeti.

   Slična situacija se dešava i na suđenju Đorđu Ristaniću, optuženom za udruženi zločinački poduhvat čiji je cilj bio progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva – ubistvima, zatvaranjima, mučenjima i drugim djelima u Brčkom.

   Gotovo redovno se na sudu ne pojavljuju svjedoci Tužilaštva koji su prepušteni sami sebi, stari, bolesni i uplašeni. Nijedno udruženje, nijedna instanca ne radi sa njima, bar u pogledu neke moralne podrške i osjećaja da nisu sami. Kao da se radi o građanskim parnicama.

   Naravno, analogno odnosu predstavnika bošnjačke vlasti i bošnjačkih institucija spram optuženih Bošnjaka i profesionalnom prikupljanju dokaza za ono što se dešavalo 1992. godine uslijedit će i odgovarajuće sudske presude Bošnjacima koje se ne temelje na historijskoj istini, nego na prikupljenim dokazima, vještim advokatima i slobodnoj sudijskoj ocjeni dokaza. Na kraju, može se desiti, shodno lokalnim sudskim presudam za zločine u Brčkom, da će se Bošnjaci morati stidjeti za ono što su radili u proteklom ratu.  A da to nije tako, znaju svi oni, i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Ostali, koji su, na ovaj ili onaj način, učesnici i svjedoci ratnih zbivanja u Brčkom.

   Žalosno je da nakon svega moramo, umjesto sudskih presuda, pozvati za svjedoke sve one koji su 1992. godine bili u Brčkom i na bilo koji način bili povezani sa onim što se dešavalo, da svjedoče u ime pravde i istine. Da svjedoče pred Bogom i sopstvenom savješću o onome što se 1992. godine dešavalo u Brčkom.

   To ne znači da Đakića amnestiramo od odgovornosti za ono što je činio, ali sve to treba staviti u istinski kontekst onoga što se dešavalo i u Bukviku i u Brčkom i u BiH.

   Kakva god da je presuda, mora se znati i priznati da je Đakić bio dio veličanstvenog otpora običnih građana koji su branili sopstvene živote, svoje kuće, svoje naselje a time i svoj grad i svoju državu. Žalosno je da su on i njemu slični, zbog ovakvih presuda, ali prije svega zbog politiziranih sudova, zbog odnosa institucija koje predstavljaju ono za što su se oni borili, dovedeni u situaciju da zažale što su branili svoj narod i svoju zemlju. A to je ono najstrašnije što se može desiti.

 

E.P.

 

 

Pin It
Print Friendly, PDF & Email