Svjedočenje na temelju kojeg je Mensur Đakić osuđen na 12 godina zatvora

Prema prvostepenoj presudi Đakić je kriv jer je

“za vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske sa jedne strane i Hrvatskog vijeća obrane sa druge strane kao pripadnik 108. brigade HVO Bosanska Posavina u svojstvu komandanta Prvog bataljona 108. brigade HVO-a u vremenskom periodu mjeseca septembra 1992. godine, u toku vojne akcije napada na mjesto Bukvik, na području opštine Brčko postupao suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, tako što je u toku dana 15.09.2019. godine na području mjesta Bukvik, opština Brčko u toku trajanja vojne akcije i napada 108. brigade HVO Bosanske Posavine u svojstvu komandanta Prvog bataljona 108. brigade HVO sa stvarnom i efektivnom kontrolom nad svim pripadnicima Prvog bataljona 108. brigade HVO koje su učestvovale u napadu kao de iure i de facto komandant iz neposredne udaljenosti posmatrao pripadnika Prvog bataljona 108. brigade HVO-a kako izvršava ubistvo tri ranjena zarobljena lica srpske nacionalnosti Radić Živana, Purić Vlajka i Veselinović Savu, a nakon toga uz znanje i svijest da je njegov podređeni učinio krivično djelo, propustio da preduzme nužne i razumne mjere da učinilac krivičnog djela preduzetog prema pomenutim oštećenim zarobljenim licima srpske nacionalnosti bude kažnjen.”

  U samoj presudi se navodi da je Ševket Lubinović jedini svjedok koji je izjavio da je Đakić bio na licu mjesta i vidio ubistvo tri lica, a nije reagirao, po izjavama se vidi da je ovaj svjedok tokom godina mjenjao svoje izjave i da se tek naknadno “sjetio” da je vidio Đakića na licu mjesta, tvrdeći da on vidio ubistva. Sudsko vijeće dajući puno povjerenje ovom svjedoku također navodi da je on tek u trećoj izjavi koju je dao Tužiteljstvu BiH “jasno i do detalja opisao kako je došao do Bukvika (...) da je tu vidio ranjenike kako leže, da je vidio kada i neko od pripadnika Prvog bataljona iz M48 puca u njih, nakon čega ostaju nepomični dok svjedok tu boravi. Svjedok je saglasno svojoj izjavi na glavnom pretresu pojasnio da je Mensur Đakić gledao dok vojnik puca sa udaljenosti od 20 metara.”

Vijeće priznaje da postoji nekonzistentnost u kazivanju ovog svjedoka, ali navodi njegovo objašnjenje da “najprije nije želio da govori o ovom događaju jer su pojedini ljudi njemu pripisivali ovo ubistvo, koje on nije učinio, što je razlog zbog kojeg nije htio da govori o krivičnom događaju u prvoj izjavi. (...) Nakon što je shvatio da neće u sredini u kojoj živi prestati sumnjati da je on izvršio ubistvo, odlučio je da o svemu govori i tada je dao prvi iskaz na ove okolnosti.” Iako mu Vijeće daje povjerenje, nije jasno kako je ovim skinuo sa sebe odgovornost kad se i dalje ne zna ko je pobio te ljude?!

Još je jedna nelogičnost u presudi koja laiku baca sumnju i ostavlja upitnik iznad glave. Naime, Lubinović je vidio, kako je izjavio, vojnika kako iz puške M48 puca u tri lica. Vještak sudske medicine Željko Karan koji je radio obdukciju nakon što su tijela ekshumirana u svom nalazu navodi su Živan Radić, Savo Veselinović i Vlajko Purić “ubijeni rafalnom paljbom” što je u potpunoj suprotnosti s Lubinovićevom tvrdnjom da je u njih puškom M48 jednom pucao vojnik HVO-a. Uostalom iz puške, za koju ovaj svjedok tvrdi da je vidio, i ne može se rafalno pucati. Uz to, vještak Karan je iz tijela Vlajka Purića izvadio zrno kalibra 7,62 (koje koriste automatske puške), dok puške M48 koriste kalibar 7,9 mm. No, Vijeće u presudi navodi “da se ovom činjenicom ne dovodi u pitanje tačnost kazivanja svjedoka Lubinovića, posebno jer nije vršeno balističko vještačenje...”

Sudija izvjestilac u Apelacionom vijeću bio je dr. Dragomir Vukoje koji će u historiji bh. pravosuđa ostati zapamćen po tome što “iz protesta” nije došao na izricanje (oslobađajuće) presude Naseru Oriću pokazujući time svu svoju “profesionalnost i objektivnost”, jer je on smatrao da Orić treba biti osuđen. Izricanju presude Oriću nije prisustvovao ni postupajući tužitelj Miroslav Janjić, izjavljujući: “Da bih bio na izricanju, morala bi biti izrečena presuda. Da bi takva presuda bila izrečena, morao bi je izreći sud. Da bi Sud BiH postojao, u sudnici bi trebali biti i Srbi” također potvrđujući svoju “profesionalnost i objektivnost”. U Prvostepenom vijeću Đakiću su bili Džemila Begović, Darko Samardžić i Jasminka Kosović. U Drugostepenom dr. Miloš Babić, dr. Dragomir Vukoje i Redžib Begić.

 

 Piše: Dženana Karup Druško

https://avangarda.ba

Cio tekst vidjeti: https://avangarda.ba/post/type-1/875/Bahatost_tuzitelja_Miroslava_Janjica?!

 

 

Pin It
Print Friendly, PDF & Email