BOSNA, DA PROSTIŠ, JEDNA ZEMLJA IMADE…

Kako je tužno živjeti u zemlji u kojoj se njeni stanovnici ne slažu ni oko čega, ili , u najmanju ruku, oko malo čega…Žalosno je kada jedni proslavljaju i na razne načine obilježavaju rođendan svoje domovine, a drugi ga ignorišu, ne priznaju, ili čak negiraju i postojanje same države u kojoj su rođeni.

Zatvoreni i u čvor vezani kao u vreći iz koje nema izlaza, gložu se, nadmudruju, prepiru plemenske vođe i narodi koje vode. I nema veze što jedno vrijeme vrijedi isključivo jedna istina za koju su svi spremni i život dati, a već sutra se ćurak promijeni i, gle čuda, na snazi je nova istina koja sa prethodnom nema nikakve veze, ali su opet,,ovce’’ i za nju spremne život dati… Daju se životi, prolijeva se krv stoljećima na ovim prostorima, prekrajaju se granice, izmišljaju se priče i promovišu svakojake  istorijske istine, odlaze sa scene režiseri bosanske drame, a ona, ona opstaje i živi…

  Živi stoljećima, od Kulina bana pa do naših dana. Živi u djelima poznatih pisaca kojim je bila inspiracija, koji su je voljeli i mrzili u isto vrijeme, ali je se nikad nisu odrekli. Selimović kaže: "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima."

   Andrić ju je secirao po svim šavovima i u Travničkoj hronici kaže:-  Četiri vere žive na ovom uskom brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam Bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca."
  

  A spasenja nema spolja. Oni koji žive u njoj možda se jednog dana slože kad im je rođena domovina. A možda to i nije toliko važno. Ovdje u Bosni ni ljudi ne znaju kad su se rodili, kalkulišu oko toga kako im kad paše i odgovara. Važno je da su se rodili, da žive i da postoje. Tako je i sa Bosnom, važno je da postoji i da živi. Za sve one koji ne znaju, pjesnik je tu da ih opomene:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade


I posna i bosa da prostiš


I hladna i gladna


I k tomu još


Da prostiš


Prkosna


Od


Sna

 

 

M.E.P.

 

 

Pin It
Print Friendly, PDF & Email