SEMINAR IZ KNJIŽEVNOSTI - KAD PREDAVANJE PREĐE U IDEOLOŠKO ,,PRESERAVANJE“

   Već odavno se ustalila praksa da se za prosvjetne radnike u Brčkom organizuju seminari u okviru obaveznog stručnog usavršavanja. S obzirom da smo mi u Distriktu ,,entitet „ za sebe, uglavnom smo ostavljeni na marginama onog što se dešava u Federaciji ili RS, a o državnoj razini (ako uopšte i postoji) da i ne govorimo.

Svaki takav seminar je prilika da i mi, zaboravljeni i ostavljeni na periferiji značajnijih intelektualnih dešavanja, naučimo nešto novo, razmijenimo iskustvo i iz prve ruke od eminentnih osoba čujemo koju pametnu. Teme za seminar obično predlažu stručni aktivi, a takođe i same predavače. Odjeljenje za obrazovanje i Pedagoška institucija trude se da zadovolje taj minimum, dovedu predavače, naprave plan, podijele certifikate i evaluacijske listiće i, uz izvinjenje, konstatuju da je to sve što je u njihovoj moći da urade. Nedostatak adekvatnog prostora, nastavnih pomagala i ostalih sitnica koje bi seminar i cjelodnevna predavanja učinili podnošljivijim, pravdaju nečim što nije u njihovoj nadležnosti. Uspješnost seminara mjeri se time kako predavači, fakultetski profesori, koji dolaze iz velikih univerzitetskih centara BiH, pristupe zadatku koji imaju, kako i na koji način nam prezentiraju određenu temu i šta, na kraju krajeva, naučimo na tom seminaru.

                                                                                                                                                                                

   Proteklih godina bilo je svega i svačega. Od odličnih predavanja, dobro osmišljenih, zanimljivih, interaktivnih, do onih koja se svode na praznu priču, privatne ispovijesti, napuhane govorancije bez početka i kraja. Upravo iz tog razloga,dolazak poznatog književnog teoretičara i , s vremena na vrijeme, političkog analitičara, predstavljao je pravi mali događaj za našu malu sredinu. Iako su većini prisutnih profesora poznati, pomalo isključivi stavovi ovog predavača, ipak se postavlja pitanje gdje je granica između stručnog, književnog ili teoretskog pristupa jednoj temi i onog ličnog, političkog , ideološkog. Imamo li pravo da kao ljevičari, ateisti, bogohulnici, islamofobisti, desničari, radikali, turkofili , ovi ili oni... držimo predavanje o određenoj temi iz književnosti, bombardujući auditorij svojim ostrašćenim stavovima, bez imalo respekta prema političkim, vjerskim, nacionalnim i drugim pojedinačnim uvjerenjima prisutnih. Ako se uzme u obzir da su veći dio publike činile žene, postavlja se pitanje i elementarne kulture, ako ne prema svima, a ono bar prema njima, u korištenju sintagmi i rečenica koje , osim što su vulgarne i neumjesne, sigurno su neprimjerene za jedno akademsko predavanje. Navoditi ih doslovno, bilo bi takođe neprimjereno. Neki od prisutnih, pomalo snishodljivo spram autoriteta i intelektualne veličine predavača, pravdali su to slobodom iskazivanja drugačijeg mišljenja, simpatičnim i pomalo otkačenim načinom predavanja u kojem izrazi kao guzica, pizda materina, jebatanje, kobila (aluzija na ,,prvu damu“ u Bošnjaka), SDA ( seks, droga, alkohol), Bake (prvi u Bošnjaka), laprdanje itd., imaju funkciju da skoro petosatno monološko izlaganje učine interesantnijim. Možda su upravu, možda je u pravu i predavač koji do metodike ne drži kao ni do ,,lanjskog snijega“, koji, u stilu onih nekadašnjih, revolucionarnih studenata, pokušava da ,,išćera“ svoje viđenje ovog društva, mladih inertnih ljudi koji nemaju hrabrosti da se pobune i ,,bace bombu“, da razdrma nas, uspavane profesore iz provincije , što poput teladi, šutke, gutamo ono što nam je servirano, bez hrabrosti da na očite ,,intelektualne provokacije“ odgovorimo istom mjerom. Ironično je predavač dovodio u vezu koncert neke pjevaljke Katarine Grujević, Brajević ili sl. koji se prethodne noći održavao u našem gradu u okviru Savskog cvijeta, sa nekim pojavama u književnosti. Toliko ga je fascinirala njena,,dreka“ i bjesomučno udaranje basova da je čak i sa prijateljima iz velikog grada putem sms-a morao razmijeniti utiske. Napadno povezivanje likova i događaja iz svakodnevnog života, koji ga očito ,,žuljaju „ donekle su umanjili bogatstvo teoretskog znanja o poststrukturalizmu, neohistoricizmu, postkolonijalnoj kritici, umijeću interpretacije, predmetu koji profesor predaje. Možda se umijeće interpretacije i ogleda u ovakvom pristupu kakav je imao naš eminentni predavač. Kao što reče-Jebo čas na kojem se ne oznojim ili –Mene boli guzica od književnosti, osam sati sjedim uz književnost, a poslije idem igrati basket. Nemojte misliti da ovdje laprdam i da sam neki mudroser. Jezik je širi od svijeta, a današnje obrazovanje je postalo mentalno obrezivanje (sunećenje). U književnoj teoriji prisutan je TNT – teror netalentirane teorije i ,,još će Bosnom proteći govana i prljavih kesa dok mi stignemo do neohistoricizma i postkolonijalizma.“ Mi, profesori iz provincije, bili smo metafora, bili smo ,,Katarina G. Ili B.", pjevaljka o kojoj je  kao antitalentu podsmješljivo govorio, sa kojom se kroz igru riječi šalio, a na neki način i sa nama. 

     Kažu- Seminar je super! Možda...Mislim da mu je ipak nedostajala metodika.To je osnova da nešto naučimo, a da se ne rasplinemo u vlastitim ideološkim pogledima. Jer, svrha seminara i jeste to – NAUČITI nešto. Istina, nismo ga doveli do kraja, možda drugi put nadoknadimo propušteno.  

M.E.P.       

Pin It