MUDŽAHEDINI-BALIJE, USTAŠE I ČETNICI PONOVO U BRČKOM

                                                              ,,Historija se uvijek ponavlja dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

     U neka, ne tako davna vremena, bilo bi nezamislivo u naslov bilo kakvog teksta stavljati ove anatemisane nazive koji su na ovim prostorima bili simboli zla, klanja, ubijanja, onog nečeg drugačijeg, čega se trebalo kloniti, bojati i od čega se trebalo braniti. U novije vrijeme postali su to nazivi koje bi ona druga strana, u nastupu bijesa, mržnje ili iziritirana postupcima ,,tamo nekih“ upotrebljavala kao ventil i izgovor za sve što u ovoj zemlji ne valja.

Dovoljno je reći: Prokleti četnici, ili proklete balije-Turci, ili proklete ustaše, za sve su oni krivi, pa da nekako čovjeku bude lakše. Jer, najvažnije je detektirati krivca, a kod nas je izbor, hvala Bogu, povelik i uvijek se može naći tamo među njihovim, a da svoje ne diraš. Stariji već znaju izbalansirati svoje postupke, birati riječi kad i gdje treba, uvijati sve u celofan pristojnosti i kulturnog ponašanja, bar što se javnih mjesta tiče, ali sa mladim, poslijeratnim generacijama priča je drugačija. Oni, htjeli–ne htjeli, sjede u istim školskim klupama, igraju i takmiče se u istim sportskim klubovima, druže se, opijaju, zabavljaju po istim diskotekama, pabovima i parkovima i, usto, od kuće nose svoje traumatične priče o balijama-mudžahedinima, ustašama i četnicima. Znaju napamet sve pogrdne nazive za one druge, sadržaje grafita koji najviše bole one druge, pjesme koje najviše iritiraju one druge i, po potrebi, na najsuroviji način ih vade iz rukava poput džokera kad treba onom drugom zabiti nož do kosti iz, ko zna kojeg razloga...

Isto tako, u bezazlenim mladalačkim ludostima, u tipično bosanskoj otkačenosti, znaju od svega napraviti ,,karikaturu“, farsu. Kako drugačije objasniti scenu usred gradskog parka, gdje se već godinama okupljaju prepoznatljive face mladih ljudi, gdje jedan mladi ,,balija-mudžahedin“  usred bijela dana doziva momke koji prolaze pored parka- O četnici, hajte vamo! Četnici moji, pa gdje ste vi to krenuli? Oni sa smijehom prilaze, grle se, pozdravljaju. Prilazi im još jedan momak i ozareno ga pozdravljaju –O, evo i našeg ustaše...Društvo je na okupu i zabava može da počne. Tipična bosanska.                                                                                                                                                       

Šta reći na sve to? Kod starijih ovakva scena pokreće mnoštvo ružnih asocijacija, ali u isto vrijeme tjera vas da se nasmijete toj drugačijoj, novoj priči i doživljaju mladih, koji su sposobni da se šale i na račun nečeg zabranjenog i potisnutog. Možda je konačno došlo vrijeme da o ikonografiji prošlosti treba razgovarati otvoreno, ne gurati pod tepih zabranjene teme, pogrdne izraze reći u lice, a ne ispisivati ih kradom po zidovima, prihvatiti i ono što nam se ne sviđa, a pripada simbolima i znamenju onih drugih. To je jedini način da se upoznamo, kad već živimo jedni pored drugih, odnosno jedni s drugim, i da se bez licemjerstva družimo, ako je to moguće. A moguće je, htjeli to neki ili ne. 

  M.E.P.   

0
0
0
s2sdefault