TUŽNA PRIČA PENZIONERSKA: DŽABA TI RECEPT I POPUST KAD NEMAŠ PARE NI ZA LIJEK

Navikli smo i pomalo oguglali na svakodnevne priče o teškom životu u Bosni. Teško studentima, teško nezaposlenim, teško zaposlenim, teško penzionerima...i tako unedogled.

Nikom nije lako, rekli bi oni malo iskusniji, al' šta ćeš, iz ove kože se ne može. S vremena na vrijeme, kad se više stvarno ne može izdržati, neki od njih se organizuju, protestuju, štrajkuju glađu i ...tu i tamo im se i posreći da ostvare minimum svojih zahtjeva. Dobiju, ako ništa drugo, obećanja da će biti bolje i da su baš oni ti za koje će se država pod hitno pobrinuti. Nažalost, bolest ne čeka na državu i poput stoglave ale stalno nešto traži, te lijek za masnoću, pa lijek za pritisak, pa za srce, pa za štitnu žlijezdu, šećer i nema tu kraja.

     I onda započne tužna priča, penzionerska. Muž i žena, penzioneri u najboljim godinama, pred šalterom sa gomilom recepata, ispituju koliko će ih koštati sve to uz stopostotne, pedesetpostotne i one bez popusta recepte.-To vam je trideset osam maraka, odgovara ljubazno apotekarica (samo njeni lijekovi, a on svoje recepte drži na distanci, ne usuđujući se da pita dok ne čuje njenu ,,presudu“). – Ali meni trebaju samo ovi najvažniji lijekovi za masnoću i za pritisak, kolko bi to koštalo?

U situaciji,koja je već postaje neprijatna i puna iščekivanja, čeka se odgovor kao spas, pomoć i neka razumna cijena koja bi bila prihvatljiva.Nažalost, ni desetak maraka manji iznos ne uklapa se u penzionerski budžet.U jednom momentu čini se da će muž, džentlmenski i zaštitnički prema svojoj usplahirenoj ženi, koja djeluje kao da će umrijeti bez svojih,,osnovnih“ lijekova, učiniti nešto i reći: Nema problema, kupit ćemo. Ali, na pitanje da li žele lijekove, skoro u isti glas odgovaraju: Nećemo, i pokupivši svoje silne recepte sa vidljivim, vidno odštampanim popustima, odlaze glavom bez obzira.

 Osjećaj nelagode i gorčine ostao je iza njih. Osjećaj poniženja i očaja ljudi koji su nakon vađenja silnih nalaza, čekanja pred vratima doktorskih ordinacija i sa konačno prikupljenim receptima došli do cilja i ,,pali“. Bili su poput olimpijskih takmičara sa bakljom koja se na samom cilju ugasila.

 

     Apotekarica, vjerovatno naviknuta na takve scene, više za sebe komentariše : Džaba im popusti i esencijalna lista kad jedan lijek košta sedamdeset maraka...

 

M.E.P.
     

0
0
0
s2sdefault