NACIONALIZAM UMJESTO REFORMI: BRČANSKI PRIKRIVENI NACIONALIZAM

Izjava evropskog komesara za proširenje Johanesa Hana da se u BiH političari radije bave nacionalističkim temama nego reformama, u najboljem daje realnu i nažalost sumornu sliku stvarnosti Bosne i Hercegovine.

Nacionalistička retorika političara od kraja rata u BiH nikada nije ni prestajala zato što ona kod naroda predstavlja fitilj kojeg je najlakše zapaliti prije izbora ili u cilju promovisanja političkih lidera i njihovih stranaka. Jasno je postalo da reforme i izgradnja države ključnim političkim akterima u BiH nisu cilj i da samo evropske integracije i politika velikih država primoravaju političke lidere da simuliraju opredjeljenost za zajedničke aktivnosti koje međunarodna zajednica traži od BiH. Nažalost istina je da vodeće političke stranke vode BiH u novu propast i da im nije stalo do naroda. One su postale beskurpulozna politička dionička društva koja ostvaruju profit, a koji se ogleda na stvaranju takve političke moći u državi u kojoj se ni jedna oblast života ne uređuje na civlizacijski demokratski primjeren način, već isključivo po principu uskih političkih interesa.

Gdje je u sve tome Brčko Distrikt BiH? Ovdje je međunarodna zajednica predvođena OHR-om dugi niz godina, za vrijeme svog prisustva, amortizirala nacionalističku političku retoriku i nije joj dozvoljavala bilo kakvu mogućnost za uspjeh. Supervizor je jednostavno bio vrhovni autoritet koji je imao ovlasti da kažnjava bilo kakav pokušaj nacionalističke opstrukcije reformskih aktivnosti na izgradnji institucija Distrikta.

Međutim, u Distriktu se oduvijek mogao primijetiti onaj ukus prikrivenog nacionalizma koji je vjerovatno dolazio od centrala političkih stranaka koje nisu smjele dozvoliti da projekat Distrikta u potpunosti uspije. Uvijek striktna podjela po nacionalnom ključu, novca, zapošljavanja, institucionalnog postavljenja kadrova, projekata, pa i broja djece u obdaništima, bez obzira na stručne i civilizacijske kriterije, unazadilo je Distrikt, i predstavlja i danas jasnu nacionalističku opredjeljenost političkih lidera u Distriktu.

Da nacionalizam i ne bude potpuno prikriven, pobrinu se oni koji iz svojih nacionalnih predrasuda staju u odbranu osuđenih ratnih zločinaca, kao i oni koji pod krinkom organizovanja kulturnih manifestacija omogućavaju govore nacionalizma primjerenim onim za vrijeme rata. Tome još valja dodati i uporno opstruiranje da se uspostave legitimne institucije u Distriktu kao što su zajednička advokatska i liječnička komora, čime se jasno stavlja do znanja da je udruživanje brčanskih advokata i liječnika ipak pogodnije u entitetski prepoznatljivom nacionalnom okruženju. To je neka vrsta brčanskog «tihog» nacionalizma.

No, bez obzira na ovaj brčanski «tihi» nacionalizam, Distrikt je, bar jednim svojim dijelom, bio i ostao jedna od svjetlih tačaka u BiH kada je pitanju uzdržanost od otvorene nacionalističke retorike. Stoga ne bi valjalo da ta uzdržanost eskalira u otvorenu nacionalnu netrpeljivost u još uvijek duboko podijeljenom  bh. društvu.

 

 

E.U.

0
0
0
s2sdefault