TURISTIČKI VODIČ KROZ BRČANSKU KALJUGU: Kolobora-Rosulja-Klanac

Za sve one željne avantura, ljubitelje ekstremnih sportova i hodanja po blatu, barama, izlokanim cestama i nepostojećim trotoarima, Brčko je izbor broj jedan.

S obzirom da se stalno hvalimo svojom turističkom ponudom, a dobitnici smo i značajnih turističkih priznanja, kupljenih-namještenih, nije važno, bio bi red da u turističke prospekte, ako ih imamo, unesemo i razgledanje grada na relaciji Kolobara-Rosulja-Klanac u zimskom periodu. Tada, naime, najbolje dođu do izražaja sve ljepote ovog dijela grada, a pogotovo ponedjeljkom kad je pijačni dan.

Navikli Brčaci još od davnina da idu na svoju ,,marvenu „ pijacu pa makar morali gaziti i blato do koljena. I gazili su ga oduvijek, bar oni koji su dolazili s lijeve strane rijeke Brke. Ali došla su neka nova vremena, druga politika i vlast sa ogromnim budžetom i sramota je pustiti narod da se davi u sopstvenom blatu.
Od Doma zdravlja je prije nekoliko godina prosječen put do Rosulje, odnosno, donekle je proširen nekadašnji sokak koji je prečica stanovnicima Kolobare prema Klancu. Spaja se sa asfaltiranim putem koji je postao glavna transferzala kroz Rosulju i preko novoizgrađenog mosta vodi direktno na Klanac i čuvenu, već pomenutu pijacu , koja je odavno prestala biti marvena ili stočna, a sad se svela samo na buvljak i zelenu pijacu na koju još uvijek pravi seljaci, odnosno poljoprivredni proizvođači donose i prodaju prave domaće ratarske proizvode.

Ono što se, nažalost, nije promijenilo je maćehinski odnos nadležnih prema ovom dijelu grada. Mora se priznati da su uradili nešto, ali kao i u bezbroj drugih primjera nisu dovršili, nisu osmislili i samo su narodu ,,zamazali“ oči. Bilo bi dobro da se u turističkom pohodu spuste i prošetaju navedenom relacijom i sami pokušaju ,,neukaljani“ sići izlokanim sokakom, ili hodati trotoarom za koji je izgleda ponestalo materijala i ostao je kao neka nejasna staza od grubog tucanika, a i to se već pohabalo kao i kolovozna traka koja je i sama počela da se osipa, prekrivena kaljugama i rupama. Hodati ovim putem je kao voziti slalom, uz stalnu opasnost da vas ili udari neki od automobila, koji se i sami jedva mimoilaze i stalno, da bi izbjegli ogromne lokve i pješake, prelaze u suprotnu traku, ili da vas zapljusne blatnjava kaša.

Na pijaci je tek pravi horor. Napravili su nadležni nekog reda, sklonili su prodavce s glavne ulice i sabili ih u zatvoreni, ograđeni prostor, odredili im ,,placeve“ i redovno ubiranje placarine, a zaboravili na nužnu infrastrukturu. U početku su sa svih strana pljuštale psovke i preko lijepo uniformisanih lica koji su dolazili po svoje ,,placarine“ poručivalo se vlastima da oni neće da plaćaju za tu mizeriju, gdje nema ni vode, ni toaleta, ni osnovnih uslova za bilo kakav rad. Uz obećanja da će biti bolje i da se radi na tome da se sve dovede u red dočekali su se i jesenji, odnosno zimski dani kad je sve poprimilo izgled Danteovog Pakla.

Kad, nepripremljen na ono što te čeka, uđeš u prvi krug, moliš Boga da se nekako vratiš, ali ne uspijevaš, i nastavljaš mic po mic po glibu sve do devetog. Ako u tom probijanju do izlaza i nađeš neko parče suhe zemlje treba ti desetak minuta da razmisliš koju strategiju zauzeti i probiti se do prve sljedeće suhe oaze. Zaboraviš za to vrijeme zašto si došao na pijacu i jedina misao, kad se napokon iskobeljaš, je – Nikad više, kad bi i džaba dijelili. Nikad više… Do idućeg ponedjeljka...

M.E.P.

0
0
0
s2sdefault