NIKAD GORIH VREMENA, A BOLJEG ŽIVOTA

Lagano iza sebe ostavljamo  novogodišnje i božićne praznike i svetkovine raznih vrsta, slavljeničku, huškačku, ratnohuškačku, primjerenu i neprimjerenu retoriku i počinjemo da se vraćamo u realnost.

Obuzima nas neka vrsta otrežnjenja, pokušavamo se vratiti uobičajenim obavezama, presabrati se, vidjeti gdje smo to mi danas, gdje, s kim i kako živimo i šta nam je činiti. Osvrćući se oko sebe, čačkajući po internetu, zavirujući u stotine tuđih ,, facebook- prijateljskih“ profila i njihovih ,,bajkovitih „ fotografija i životnih priča, povjerujemo da ljudi nikad nisu bolje živjeli nego što žive danas. Svijet je postao jedna ogromna porodica, zajednica likova koji žive dvostruki život i koji nijedan trenutak ne mogu zamisliti bez online- veze, nijedan događaj a da ga ne podijele na društvenim mrežama, pružajući tako svima, poznatim i nepoznatim, mogućnost da zavire u njihovu intimu, da uđu u njihove kuće, sobe, krevete... Ono što je bilo nedostižno i nezamislivo, postalo je uobičajeno i sasvim prihvatljivo. Život je postao bajka o kakvoj smo nekad sanjali ili smo je zamišljali čitajući davno ispričane priče.

   Fasciniraju i ostavljaju bez daha priče o najvećim moćnicima svijeta.Glavni je američki predsjednik sa svojom princezom, sa svitom svojih lutaka i lutkica, sa direktnom tviter-komunikacijom preko koje svako i u svakom trenutku  može da sazna šta vrhovni gospodar misli ili poručuje. Na drugoj strani, kao ravnoteža, stvorena je još jedna bajkovita priča, priča o Super-Putinu, umjetnički predstavljena na slikama poznatih slikara, sa Putinom u nevjerovatnim pozama, kostimima, situacijama. Nema mu ravnog ni u čemu.

       Možda se čini nepovezano spominjanje najvažnijih ljudi svijeta sa običnim smrtnicima. Ali nije...Kad mogu Tramp i Putin da svoj život i svoje priče izlažu pred cijelim svijetom, što ne bi mogli i svi ostali. Poput zaraze šire se i pomjeraju granice ljudskih apetita za iznošenjem u javnost svega što je nekad pripadalo sferi ličnog, intimnog pa i svetog. Svi su, u svom virtualnom predstavljanju, hvala Bogu, sretni, nasmijani, uspješni. Svi žive u blagostanju, u prelijepim kućama, vozaju se u super-automobilima, putuju avionima, kruzerima, obilaze sve moguće i nemoguće turističke destinacije, razmjenjuju recepte, slikaju svoje delicije, online- putem skajpa slave rođendane, nazdravljaju, druže se, mole se Bogu, uče fatihe za umrle( na dženaze i sahrane se više neće ni morati ići, hodže i popovi će obavljati sve oko ukopa, a ostalo što sljeduje po običaju, obavit će se putem interneta).

      I gledajući sve to, uživajući u idiličnom životu onih koji su otišli iz ovih krajeva, a i onih koji su ostali i snašli se, osjetite kao da vas neko udari u glavu spominjući težak život, zdravstvene, penzionerske, rudarske, prosvjetne i ko zna kakve još ovozemaljske probleme. Prosto vam bude krivo što neko svojom negativnom energijom hoće da pomuti i pokvari vašu čaroliju i da vam ukaže na teška i zla vremena u kojim živimo.

    Vrijeme je ovo ljudskog sunovrata na koji smo se skoro pa navikli. S jedne strane, civilizacijski gledano, vinuli smo se do zvijezda, a s druge , dotaknuli smo dno. Dno dna. Ne boli nas više patnja miliona ljudi iz Sirije, Pakistana, Jemena, Avganistana, Filipina, Mijanmara, Libije, Nigerije...Ne boli nas smrt djece čija tijela plutaju morima i rijekama, ne bole nas suze majki i urlici nemoćnih očeva, leševi nepokopanih žrtava najtežih zločina. Pomirili smo se s tim da ništa ne možemo promijeniti, pa – Bože moj, nismo mi krivi, imamo mi svoj život , svoju bajku, svoje selfije koje moramo što prije šerovati i, na kraju krajeva, hvala ti Bože, imamo svoj internet i mogućnost da pobjegnemo u ljepši, drugačiji život. Da nije njega, ne bismo ni znali kako je život lijep i kako dobro živimo. Nema potrebe da se osvrćemo oko sebe i da se kontaminiramo ružnim stvarima. Davno smo shvatili da je sve predodređeno i da u životu treba imati i malo sreće. Uz dužno poštovanje prema svim nesretno stradalim, ubijenim, zlostavljanim, bolesnim, ne može se zaboraviti na činjenicu da se život nastavlja i da ga ljudi u teškim vremenima žive kao da im je svaki dan posljednji. Sjesni su da je ,,Treći svjetski rat“  sa posebnim načinom ratovanja već odavno počeo. To je neka druga priča. Za nju zasad nema vremena.Treba danas uraditi još mnogo toga. Poslati u svijet svoje najnovije objave, a uz to i makar nakratko zaviriti u stotinjak ,,prijateljskih“ domova sa obaveznim lajkanjem i zadivljujućim komentarima. Ako bude vremena, možda nešto uraditi i od ovozemaljskih ,,obaveza“, posvetiti malo pažnje svojoj djeci, osim fotkanja s njima, svojim najbližim reći u četiri oka ono što mislimo, a ako i ne stignemo, nije problem. Sve ćemo mi to ONLINE. Pa nek nam je sretna i berićetna i ova 2018. godina, da nam, akobogda, bude dobra kao i ova prethodna. Nikad bolja u gore vrijeme.

 

M.E.P.         

0
0
0
s2sdefault