OVO SVAKI BRČAK TREBA DA PROČITA: Priča o Đoki Stevanoviću

Svaki Brčak i posjetilac Brčkog mora se susresti s njegovim imenom i pričom o njemu, uporediti se i vidjeti gdje je na skali ljudskosti u odnosu na njenu najveću vrijednost: Đokinu žrtvu.

Za Đoku Stevanovića prvi put sam čuo na otvaranju spomen-sobe logoraša logora Luka u Brčkom, 7. maja 2013. Spomenula ga je Svetlana Broz, direktorica NVO Gariwo, kao primjer da tu nisu samo ubijani ljudi zbog toga što su to i to po vjeri i naciji, već da je tu ubijana uopšte mogućnost života u skladu s općeljudskim vrijednostima. Naime, Đoko je u Luku dospio zajedno sa Smailom Ribićem, čovjekom kojeg je pokušao prevesti preko teritorija pod kontrolom srpske vojske da se spoji s porodicom. Obojicu su ih tu ubili.

Nedugo nakon tog spomena dobit ću priliku da kao novinar istražim priču, dokumentujem je i napišem scenarij za dokumentarni film koji je sada u postprodukcijskoj fazi NVO Gariwo.

Đoko Stevanović je iz Gornjih Dubravica, sela nadomak Brčkog. Zbog ratnog konteksta važno je naglasiti da je selo u etničkom smislu u potpunosti srpsko, bilo i ostalo. Susjedna sela su Šatorovići (bošnjačko) i Donje Dubravice (hrvatsko). Ta tri sela su imala interni dogovor o nenapadanju tokom rata. Dok su samo seljani kontrolisali svoja sela, dogovor je bio poštovan, a kad su počeli dolaziti ljudi sa strane, ratna dejstva niko nije mogao zaustaviti. Međutim, seljani su i tada, ako ništa drugo, upozoravali komšije iz susjednih sela da se bolje čuvaju, da su u njihovom selu stranci koji su spremni na sve.

Đoko je, dakle, iz takve sredine, gdje je komšijina glava u ratu nerijetko vrijedila kao i vlastita, bez obzira na komšijinu vjeru i naciju.

U Gornje Dubravice, u svoju nedovršenu kuću, pred rat je došao za stalno iz Slovenije, gdje je radio u Interpletu. Potjeran je kad i svi Jugosloveni koji nisu Slovenci. Kući su bili supruga i dvoje djece predškolskog uzrasta. I, jako je važno spomenuti, da se bolje oslika kakav je Đoko bio čovjek, bili su tu njegovi zečevi. Njih oko pedeset. Davao ih je samo onima za koje je znao da će ih čuvati kao ljubimce. Nije ih ubijao niti je mogao podnijeti da to neko drugi radi. O tome njegova sestra Joka kaže: „Đoko je imao preveliku ljubav prema životinjama, imao je zečeve koje je hranio, nikad meso nije jeo, nije jeo iz tog razloga što nije mogao da shvati da ljudi kolju pa jedu.“

Smatran je uglednim te mu je ubrzo po povratku iz Slovenije stigla i politička ponuda – da bude predstavnik Srpske demokratske stranke u svom selu. Nije se mnogo dvoumio. Prihvatio je ponudu misleći da ga glava od toga ne može boljeti. Nije pomišljao kakvo će zlo provoditi SDS niti je, kao i veliki broj građana BiH, mogao pretpostaviti kakve nas sve nesreće očekuju. Iako je za njega predratna pometnja, pa i početak rata, bila neka kratkotrajna zabuna, iako će se sve riješiti za nekoliko dana i svijet će nastaviti živjeti kako je i živio, mogao je razumjeti strah pojedinaca te im pomoći koliko može, a to koliko može nekome je značilo život.

Aliji, kojem neću navoditi prezime, spasio je život tako što ga je prevezao preko granice da se spoji s porodicom. Naravno, brzo će se to pročuti među Bošnjacima koje su tih dana progonili kao zečeve.  Smail Ribić će zatražiti istu uslugu. Smail je bio sekretar Stranke demokratske akcije Opštine Brčko koji će iz grada otići u Šatoroviće, rodno selo, gdje se osjećao sigurnije i gdje ni srpska vojska ni policija nisu imali pristupa. Međutim, kad je uvidio da zadugo u Bosni nigdje neće biti sigurnosti te da se s porodicom koja je bila u Njemačkoj isto toliko dugo neće vidjeti, odlučio je da ode. Za prevoz preko granice zamolio je Đoku, a ovaj je na to pristao.

Bila je prva polovina maja 1992., mostovi u Brčkom su dignuti u zrak, formiran je logor Luka, u njega zatvaraju Bošnjake i Hrvate, sve to znali su i Đoko i Smail, ali su vjerovali jedan u drugog i u vlastiti uspjeh.

Na jednom od brojnih punktova u selima oko Brčkog zaustavljeni su, privedeni u policiju, a potom odvedeni u logor Luka gdje su obojica ubijeni. Đokino tijelo je s tijelima ubijenih Bošnjaka bačeno u masovnu grobnicu na lokalitetu Farma u blizini Brčkog

Edhem Ribić je jedan od rijetkih svjedoka Đokinog ubistva do kojeg je moguće doći i koji je spreman to posvjedočiti: „Jedno poslijepodne došli su ljudi koji su se predstavili kao pripadnici Šešeljeve stranke koji su Đoki psovali srpsku majku i ubili su ga pištoljem ispred nas, pucali su mu u čelo, da bi isti ti ljudi poslije ponoći vratili se i ubili Smaila.“

U logor su dovedeni iz policijske stanice vezani jedan za drugog lisicama. Jedini svjedok njihovog boravka u policiji bio je Adnan Kucalović, posljednji ubijeni u logoru Luka. Pričao je Edhemu kako su ih tukli cijelu noć. Posljedice premlaćivanja su bile vidljive do te mjere da je veliko pitanje da li bi ih preživjeli.

Mićo Stevanović, Đokin brat, jedne prilike je bio u društvu čovjeka iz policije koji je znao neke stvari o Đokinom ubistvu. Nije mu se predstavio kao Đokin brat nego je svog kolegu zamolio da ovoga navede na priču o Đokinom slučaju. Taj je rekao da je Đoki nuđeno da prepusti Smaila i da se vrati: „Ko ga jebe, nije htio“, glasi završetak priče policijske zvijeri.

I to je onaj moment od kojeg staje dah i nakon kojeg Đoko ostavlja neizbrisiv trag. Dakle, dvoje djece, supruga, kuća, brat, sestra, majka, otac, pa i zečevi – sve je to u ratu, u opasnosti, sve je to ostavio da ne bi ostavio Smaila. Nije se moglo desiti da ne pomisli kako će mu obitelj žigosati kao izdajničku a pod tim biljegom ko zna šta još uraditi. Pored toga, valja spomenuti da on i Smail nisu bili prijatelji, više poznanici.

Na pitanje šta misle o tome zašto se nije vratio, ujednačen odgovor dali su svi članovi njegove porodice: Ne bi mogao živjeti sa činjenicom da je nekoga odvezao u smrt. Usudit ću se iznijeti i svoju pretpostavku. Na vagi s kojom je bio suočen, njegov život bio je najmanje težine pa radilo se o tome da pogine tog momenta ili da nastavi živjeti sa Smailovom smrću. Najteži su bili Smail i životi članova njegove porodice. Đoko je trebao njima, da oni nastave živjeti bez posljedica a svaka žrtva, pa i Smailov život na duši, ako je to već tako doživljavao, za taj cilj može se podnijeti. U tom trenutku, međutim, život kao pojava, kao takav, bilo čiji, za Đoku je izgubio smisao. To je onaj moment kad strah od života postane veći od straha od smrti. Strah od života po pravilima onih koji mogu eto tek tako izvesti čovjeka iz automobila, mučiti ga ni za što a potom ubiti i za to nikad ne odgovarati. Takav život, po tim pravilima, nije bio vrijedan življenja, ma o kome da je riječ, a pobijediti ubice nije se moglo. I patiti s patnicima Luke, pa i porodicu staviti na tu stranu, ljudskije je nego ostati nedotaknut zlom koje je njima namijenjeno a biti mu direktnim svjedokom.

Život po pravilima ubica, nažalost, i danas živimo. Ovo je zemlja koju su oni stvorili. Đoke u takvom svijetu nema niti je ovo svijet, a pogotovo ova zemlja za takve ljude. Njegova kćerka je van BiH a supruga i sin su u Gornjim Dubravicama bez posla. Sin se zove Dalibor, ima trideset godina i kaže da mu je najveća želja da završi kuću koju je njegov otac počeo praviti: „Da imam posao, mogao bih završiti kuću, fasadu na primjer (…) garažu isto, znam da treba i to, (…) i treba još štošta, na primjer krov promijeniti. Kad pada kiša, voda isto ulazi u kuću. Da imam posao, sve bi drugačije bilo, a vidim da od toga nema ništa, na birou sam. Javljam se redovno na biro, oni kažu da će nešto biti od toga, a vidim da nema ništa.“

Kako je Đokinim i Smailovim ubicama, kako je njihovoj djeci u životu? Ko su oni uopšte? Ne zna niko. Samo ih Đokina majka spominje u molitvama, kaže da se Bogu moli da se zločin koji su oni počinili ne vrati na njihovoj djeci, a da ih vidi kaže da bi nad njima plakala kao nad svojim Đokom jer odnekud zna da su nesretni i da su njihove majke nesretne s njima.

Osim u uspomenama svojih najbližih, on živi  i u snovima supruge Stoje. U san uvijek dođe s posla, s terena, Slovenija, Libija… nikad iz bilo kakvog ratnog konteksta, pričaju o djeci i zečevima, Đoko kaže da je laž to da je ubijen: „Onda kako kuća se radi, on je tu, pomaže, mislim interesantno je stvarno, teško je kad se probudim (…), a sva sam sretna dok je san. (…) Taj dan ja znam da će lijepo da mi bude.“

Neko institucionalno pamćenje na Đoku ne postoji. Brčko ima tri spomenika svojim „braniteljima“. I Vojska Republike Srpske i Hrvatsko vijeće obrane i Armija republike BiH u memorijalnoj kulturi Brčkog imaju status branitelja i spomenike njima u čast podignute, tako da se stiče utisak da su svi ratovali protiv nekog vanjskog neprijatelja pa im svima zahvalni građani Brčkog digli spomenik. Nažalost, nije tako. Najveći neprijatelj Brčkog u ratu je bila ona strana koja je ubila Đoku Stevanovića i koja je to ubistvo krila. A krili su. U policiji su, npr., Đokinoj sestri Joki rekli da je poginuo na ratištu.

Memorijalizirati ime Đoke Stevanovića bilo bi više nego ljekovito za naše bolesno društvo, da taj korak bude jedan od mnogih koje ćemo morati napraviti da prevladamo strah od života ovdje. Dobro bi bilo da to prvo uradi Brčko. Što se mene tiče, najbolje bi bilo da se grad preimenuje po njemu, ali ako je to puno, neka bar po Đoki nazovu neku školu, ulicu, neka pokrenu memorijalni turnir u nečemu, samo neka pokažu da Đoko više nije i ne smije biti tabu tema u Brčkom.

Naprotiv, da njegovo ime i priča o njemu bude to sa čim se svaki Brčak i posjetilac Brčkog mora susresti, uporediti se i vidjeti gdje je na skali ljudskosti u odnosu na njenu najveću vrijednost: Đokinu žrtvu.

 

 

 

Izvor: Tačno.net

Piše: Amer Tikveša

0
0
0
s2sdefault