Print Friendly, PDF & Email

piše Peter Maass

Štokolm je udaljen više od 1800 kilometra od Sarajeva, a rat u Bosni zaustavljen je 1995., tako da postoji puno vremena i udaljenosti između Šveđana koji su upravo birali dobitnika Nobelove nagrade za književnost i gadnog rata koji se dogodio u srcu Balkana prije jednu generaciju. Ali to nije izgovor za odluku da se ovogodišnja nagrada dodijeli Peteru Handkeu, koji poriče da su Srbi počinili dobro dokumentovani genocid nad muslimanima u Bosni. Živimo u zbunjujućim vremenima kada je američki predsjednik vidio „vrlo fine ljude“ među neonacistima koji su marširali u Charlottesvilleu, Virginia, i imamo televizijsku mrežu koja trguje rasizmom i teorijama zavjere. Naš se svijet opisuje na prevarantski način, a historija se preispituje kako bi odgovarala tim iskrivljenim narativima. Posljednje što nam treba i posljednje što bih očekivao da će se dogoditi je intelektualna čast jednako važna kao i Nobelova nagrada data piscu koji utjelovljuje glavne intelektualne bolesti našeg doba. Sjetimo se da Nobelova selekcija dolazi u trenutku kad nasilni bijeli vrhovnici nazivaju Srbe iz 1990-ih herojskim avatarima onoga što u našem svijetu treba učiniti. Glupo je da bi Nobelov odbor iskoristio ovaj trenutak da oda počast austrijskom piscu koji brani ove ratne zločince.
O čemu su razmišljali?
Iskreno ne znam odakle započeti s cijelom ovom stvari. Ali dopustite mi da počnem razjasniti ono što ne kažem. Ne kažem da ne bismo trebali čitati Handkeovo književno djelo. Moj prigovor nije verzija stoljetnog pitanja treba li slušati Richarda Wagnera. Samo naprijed i slušajte Wagnera. Samo naprijed i pročitajte Handkea. Moja poenta je sljedeća: Jedno je čitati ga - sasvim je drugo dodijeliti mu nagradu koja daje veliku količinu legitimiteta cijelom tijelu njegova djela, a ne samo romanima i dramama koji su najprimjereniji i nepolitični.
Handkeovo najpoznatije političko krivično djelo je prisustvovanje sahrani srpskog moćnika Slobodana Miloševića, koji je umro u zatvoru čekajući suđenje za genocid i ratne zločine. Handke je posjetio Miloševića tijekom njegovog pritvora u Haagu i napravio kratku pohvalu tijekom njegovog sprovoda u Požarevcu, Srbija, 2006. To je uslijedilo nakon što je Handke pisao o tome kako su Srbi pogrešno shvaćeni i da su nepravedno dobili lavovski udio krivnje krvoprolića koja su se dogodila za vrijeme raspada bivše Jugoslavije devedesetih godina.
Polemika oko činjenice da je Handke osvojio Nobelovu nagradu vodi se onim što je napisao u nizu eseja iz 1996. godine koji su sakupljeni u kratkoj knjizi pod naslovom "Putovanje u rijeke: Pravda za Srbiju". U njegovoj knjizi koja je zasnovana na kratkom putovanju kroz Srbiju, se požalio da mediji „neumoljivo prikazuju Srbe kao zle“, a Handke se pretvarao da se distancira od srpskog vođe, pišući: „Ja sam sa srpskim narodom, a ne s Miloševićem“ - što se pokazalo kao čudna stvar za jednog od rijetkih zapadnjaka koji je prisustvovao Miloševićevom sprovodu.
Dakle, u što Handke stvarno vjeruje, i je li to tako strašno? Handke je svoje stavove pretočio u sažet članak koji je napisao za francuski list Liberation nakon što su se pojavili njegovi eseji iz 1996. godine. Članak je privukao vrlo malo pozornosti u trenutnoj raspravi, a to je nažalost, jer jasno pokazuje da je on teoretičar zavjere na temu genocida u Bosni. Na primjer, napisao je da je pogrešno govoriti o „koncentracionim logorima“ u Bosni.
"Istina, postojali su nepodnošljivi kampovi između 1992. i 1995. na teritorijama jugoslavenskih republika, posebno u Bosni", napisao je. "Ali prestanimo automatski povezivati te logore sa Srbima u Bosni. Bilo je i hrvatskih logora i muslimanskih logora, a zločini počinjeni ovdje i tamo su i bit će suđeni u Haagu. "
Dopustite mi da vam kažem nešto o srpskim logorima u Bosni koje Handke, koji nikada nije posjetio Bosnu tijekom rata ili nakon nje, ne priznaje: bili su koncentracioni logori. Posjetio sam ih tijekom rata, o kojeima sam pisao za Washington Post. Razgovarao sam sa zatvorenicima unutar logora, kao i s preživjelima. Tribunal UN-a za ratne zločine u Haagu osudio je Srbe na dugotrajne zatvorske kazne zbog počinjenih zločina.
Dopustite da vam kažem još nešto o Bosni: Muslimani nisu imali ništa slično onim logorima industrijskih razmjera, gdje je dovedeno, mučeno i ubijeno hiljade zarobljenika. Stav koji Handke zastupa - svi su to radili - je izmicanje koje bi bilo smiješno da nije bilo tako zlo. Jesu li muslimanske trupe počinile neke zločine? Da, ali izjednačavanje malog broja slučajnih zločina sa sustavnim i masovnim brojem transparentan je oblik obmane i otklona. To je ono što apologeti rade.
Handke, koji živi u Francuskoj, produbljuje tu obmanu u svom članku za Liberation. Kada piše o Srebrenici, gdje je nekoliko hiljada Muslimana smaknuto od strane srpskih snaga nakon što su zauzele enklavu, on priznaje da je ono što se tamo dogodilo bio najgori pokolj u ratu, ali on se brzo okreće rekavši da bismo trebali „slušati preživjele koji su preživjeli muslimanske pokolje u brojnim Srpskim selima oko Srebrenice." Oni su isti" sve strane to rade", koji izjednačava izuzetno mali broj s vrlo brojnim, i ne priznaje da su ovaj rat započeli posebno Srbi i Milošević.
Handkeu je to dosta. Pisac David Rieff, koji je izviještavao iz Bosne, uzeo je vrijeme da pročita "Putovanje rijekama" i izdao je ocjenu svog autora: "Istina je da on ne zna o čemu govori. ... U Srbiju je došao neznajući ništa o njezinoj kompliciranoj politici i, sudeći po knjizi, više nije znao.
Puno je nagrađivanih pisaca koji imaju glupe ideje o politici i političarima i povremeno pišu loše knjige. To nije isključenje za Nobelovu nagradu ili ručak sa tri martinija sa njihovim urednikom. Ali to nije ono o čemu pričamo ovdje. Govorimo o negiranju genocida - izvrtanju historije naglavačke, počiniteljima kao herojima, a žrtvama zlikovcima. A ta posebna povijest kršćana koji ubijaju muslimane zbog navodne obrane njihove kulture važno je za pravo u vrijeme pojačane diskriminacije muslimana i drugih manjina u SAD-u i zapadnoj Europi.
Odgovor Švedske akademije na kontroverzu je više nego jadan. Suočen s prvim valom prigovora na njegov izbor, stalni tajnik akademije Mats Malm rekao je New York Timesu da je Handke izabran na literarnoj i estetskoj osnovi. "Nije u mandatu Akademije da uravnoteži kvalitetu književnosti s političkim razlozima", rekao je Malm.
Slično ovakvom izgovoru je i izgovor Ellen DeGeneres kada je govorila kako je čovjek George W. Bush divna osoba (zanemarite stotine tisuća ubijenih kao rezultat njegove odluke o invaziji na Irak). Naš je svijet politički svijet, kao što se nadam da bi Ellen i Švedska akademija to cijenili. Ljudi koji imaju moć i utjecaj imaju posebnu odgovornost povezati svoje riječi i uhvatiti ih u koštac sa stvarnim svijetom.
Iako je Štokholm udaljen od Bosne, nije daleko od Norveške, gdje je 2011. godine terorista Anders Breivik ubio 77 ljudi, od kojih su mnogi bili djeca u ljetnom kampu. Breivik je bio opsjednut Balkanom i napisao je manifest od 1.500 stranica koji je često evocirao i hvalio srpske ultranacionaliste koji su bili Miloševićeve marionete. Obrana Srba koji su divljali Bosnom nije u našoj današnjoj kulturi bezopasan čin neznanja s kojim se odbor za dodjelu nagrada nema odgovornost boriti. Ova osjećanja negiranja genocida hrane se valom nasilja koji nas pogađa.

Peter Handke ima pravo vjerovati u što želi vjerovati. Može lagati i raspravljati koliko god želi. To je njegovo pravo. Ali jednostavno ne mogu vjerovati da je Švedska akademija učinila ono što je učinila. Njihova neodgovorna odluka potiče ideju da kapitalisti prodaju konop ljudima koji će ih koristiti da se objese. Esteti iz Nobelovog odbora napravili su izbor koji će im uništiti nagradu, kako bi i trebalo.

 

Prevod A.K.

preuzeto sa The Intercept

Print Friendly, PDF & Email
Print Friendly, PDF & Email
Print Friendly, PDF & Email
Print Friendly, PDF & Email