Muke jedne stare brčanske zgrade

Sretoh je jutros u uobičajenoj šetnji gradom kojeg volim. Bila je tamo na istom mjestu gdje godinama stoji. Već sa pristojne udaljenosti mogao sam čuti njene jecaje.

„Pa nisu mene pravili da u meni radi ovoliko ljudi. Ne mogu ja ovo izdržati. Pucaju moji temelji, savijaju se moji stubovi. Gledam ove zgrade koje ljudi novom gradnjom zovu. Eto da u njih uđe ovoliko ljudi, sve bi se to do temelja porušilo od tereta. Sreća je pa sam ja iz nekih boljih vremena, ali mi je sve teže i ne znam koliko ću još moći. U najmanjoj sobici smjestili desetoro. Pa kad je pauza dok svi izađu i pregaze moje hodnike, ja ti se jadna strunim od tereta.

Ja sam ti jedna prenatrpana košnica u kojoj se i ovi što bi nešto radili gube i utapaju u neradu ovih što dođu pa sjednu i čekaju da im prođe dan. U meni ti je najmanje mog svijeta. Mislim naroda iz mog grada. Sve neka nepoznata lica, sve neki putnici iz drugih gradova, sve neki naglasci čudni. Ali to valjda tako treba, pa ja šutim i trpim.

Ima u meni i sad čestitog, radnog i poštenog svijeta. Kad bih ti rekla da nema duboko bih pogriješila. Ali vjeruj, sve mi je gore. Većina ovih novih što dolaze ne dolaze da rade. U meni se rade seminarski radovi i spremaju ispiti. Skoro sam se sva zbunila, nisam znala jesam li čitaonica fakulteta ili biblioteke, ili sam ono zgrada općine. Uče ljudi na poslu i pišu radove, zbunjuju me, a ja trpim. Uvijek sam pripadala svima, dakle nisam bila ničije vlasništvo, a sad slušam ove što od jučer u meni rade kako govore da sam njihova, kažu nekome na telefon dođi dole kod mene, dođi dole u moj odjel. Osjetim ove nove koji dolaze, u njima vidim strahove od postavljenih pitanja naroda na koje odgovor i ne naslućuju, u njima već vidim spremne odgovore „nije to ovdje, druga kancelarija, ili ja to ne radim, a kolega je na odmoru, bolovanju…. Gledam probijene sve moguće rokove davno zaprimljenih zahtjeva, gledam namještene konkurse, i gledam kolone odbijenih a pametnih i sposobnih, uzdahnem duboko i bolno, pa prošapućem sama sebi, eh kako se u meni nekad radilo… I najviše mi je žao ovog svijeta što ga uporno vraćaju, šalju po stotinu puta da donese još nešto, iako se sve što fali moglo navesti odmah, ali je koncentracija kao što rekoh bila ne nekom seminarskom, nekom novom rekordu na nekoj igrici, dakle na nečemu puno važnijem od sudbine i života običnog čovjeka.“

Nešto mi se steglo oko srca. Prolazio sam pored nje i gubio je iz vidika. Izgledala mi je kao neko ko je svezao ruke i noge i sprema se na skok u Savu, baš se nekako naginjala na tu stranu. Da skoči i potone jadna, kao što i ovaj grad tone.

 

 

S.S:

Pin It