Nismo djeca, mi smo budućnost, spas i promjena

"Šta ti znaš, još uvijek si dijete, ja sam bio u tvojim godinama a ti u mojim ne", čujem dok po nepoznati broj puta pokušavam razgovarati o društvenim problemima i činjenici da želim učiniti ovaj svijet boljim mjestom.

Ipak, tu odustajem jer svaka od navedenih riječi mi se ureže u mozak kao podsjetnik da ima pametnijih i zrelijih ljudi, i da je na meni da se školujem i budem dijete, a drugi nek se brinu o našem opstanku i miru. 
Kada upitam kako da vjerujem nekom trećem i nepoznatom licu da će me spasiti, da će mi pomoći, i učiniti moj život boljim, ako ni sebi samoj ne mogu vjerovati, ne dobijam odgovor. Uvijek sam voljela postavljati pitanja, jer sam željna znanja i naučena da ko pita ne skita. Iz tog razloga ne odustajem poslije jednog nedobijenog odgovora već nastavljam lutati tražeći rješenje. Kako da se školujem i fokusiram na svoju budućnost kada je budućnost čitavog svijeta upitna? 


Tada shvatim da škola ne mora uvijek značiti edukaciju i znanje. Shvatim da mi niko ne govori o državama koje trenutno ratuju i djeci, ljudima koji svaki dan umiru od gladi, bolesti, hladnoće ili nepoznatih razloga. Ustvari možda su ti razlozi svima nama poznati, i svode se na našu sebičnost i nehumanost, ali se samo pravimo slijepi. Niko mi ne govori o ozbiljnosti mentalnih bolesti i količini mladih koji oduzimanje vlastitog života vide kao jedini izlaz. Ko su ti ljudi koji se brinu o njihovom miru i opstanku? 
Pitam profesore o klimatskoj promjeni i globalnom zagrijavanju, na šta mi kažu da nam to nije današnja tema časa. Opet ušutim, jer ja sam samo dijete i učenik. Dok pronalazim i čitam odgovore na internetu, mirim se sa činjenicom da moja diploma neće ništa značiti ako budućnost čovječanstva ne postoji. 


Takođe se mirim sa činjenicom da nema vremena da budem dijete. 


Ti, osobo koja si brinula o mom, našem opstanku i miru, ti si me primorala da umjesto školjki na plaži skupljam smeće, da umjesto rođendana mom vršnjaku idem na sahranu, ti si mi oduzeo djetinjstvo. I svaki put kad si odlučio biti slijep, moj vid se poboljšao i izoštrio. Svaki put kad si odlučio šutiti ja sam vrištala. 
Ti si generacija, ti si hiljade ljudi, ti si iluzija koju stvaramo da bi imali mrvu utjehe i vjere da će nas neko drugi spasiti. 


Neće. 


Ovaj put na internetu vidim vijesti i štrajkove studenata. Vidim milione "djece" kako se bore za promjenu, pravdu i pokušavaju spasiti ono što generacije iza nas nisu uspjele, ono što su generacije iza nas uništile. S ponosom u očima i osmijehom na licu, konačno uspijevam pronaći neki odgovor i budućnost, jer sada mogu sebi vjerovati. Dijete nisam, ali sam mlada, a svi znamo na kome ovaj svijet ostaje. I sada ne odlučim šutiti, već napraviti buku za svaki put kada sam bila ušutkavana i ignorisana. Odlučim biti promjena koju želim vidjeti jer kako da se oslanjam na druge ako se ne mogu osloniti ni na sebe samu? 


Opet ne dobijam odgovor i znam da je taj opstanak i mir konačno u mojim, našim rukama. 
I odjednom, vidim kako sve te osobe na koje sam trebala računati i kojim sam trebala vjerovati, ne samo da su slijepe već postaju i gluhonijeme.
I bolje, pomislim, glas, vid i sluh mladih je oduvijek bio bolji.

Nismo djeca, mi smo budućnost, spas i promjena.

 

L.Z.

Pin It
Print Friendly, PDF & Email