Izazovi: Kako odoljeti društvenim mrežama?

Predstavljamo vam posljednju priču iz serije koju samo nazvali Građanski izazov. Ova aktivnost je naš način da pokažemo da radimo i u vanrednim okolnostima i prilika da poručimo da život nije stao i da neće stati. Borimo se svi protiv jednog velikog izazova i izborit ćemo se.

 Želimo se zahvaliti vašem portalu što ste pratili ovu našu seriju izazova. Nama je bilo skoro nevjerovatno da je neko spreman dati nam priliku da predstavimo svoje projekte, koji možda široj publici i nisu zanimljivi, te ravnopravno ih tretirati sa ostalom društvenom problematikom. Možda neke ljude i ne zanima šta to hoće reći srednjoškolci, ali vi ste našli prostor i za naše kritike i ideje, ohrabrili nas da pišemo, i na tome vam veliko hvala.

Hvala i našim profesoricama predmeta demokratija i ljudska prava, upravi škole i profesorima što su pratili i podržavali naš rad.

U ovom posljednjem predstavljanju naših izazova, mi učenici iz III 6 bavili smo se problemom  zavisnosti od društvenih mreža. Tu temu smo uzeli prije prekida redovne nastave, a danas kada vidimo koliko je važan internet pomalo se pitamo imamo li pravo osuđivati društvene mreže kada vidimo koliko su one važne. Međutim, sve treba imati mjeru pa i prisustvo na internetu i društvenim mrežama.

Ako ne znamo sta ćemo raditi, mi idemo malo zaviriti u virtuelni svijet. Na facebooku imamo 500 prijatelja, dok pogledamo šta bar deseti dio njih objavi i komentariše potrošili smo makar dva sata. Ali  osim  facebooka, tu su i instagram i twitter...

 Osim što trošimo vrijeme na nepotrebne diskusije umjesto na učenje, također sve manje se družimo u stvarnom svijetu, sve manje razgovaramo, malo smo fizički aktivni, naša kičma se savija od višesatnog sjedenja u nepravilnom položaju. Smatra se da je četiri do šest sati dnevno provedenih na internetu  simptom zavisnosti, a problem je uzeo toliko maha da se već psiholozi ozbiljno bave ovim problemom, te nude terapije odvikavanja.

Zakonske mjere su koje se tiču djece, omladine i interneta uglavnom su vezane za zloupotrebu djece na internetu, te se ne bave  problemom  zavisnosti o internetu i društvenim mrežama.  Dakle, ostavljena je mogućnost vlastitog izbora koja zavisi samo od  naše svijesti o sebi  i ličnim prioritetima.

Anketirali smo učenike u brčanskim srednjim školama i na naše pitanje „Smatrate li da društvene mreže utiču na našu psihu i ponašanje?“pozitivno je odgovorilo  65% anketiranih, dok  33% smatra da društvene mreže nemaju uticaja na mlade. I ovi rezultati pokazuju da značajan dio mladih još uvijek ne prepoznaje ovaj problem ili se jednostavno ne želi suočiti s njim. Već smo u lavirintu, jer tehnologija napreduje i ide brzo naspram naših običnih života i mi se ne znamo na pravi način nositi s njom i uzeti samo ono što nam treba.

Razmišljali smo o tome šta je alternativa višesatnom gubljenju vremena na društvenim mrežama. Problem postoji, ali šta ponuditi mladima kada je lakše sjediti u kući dopisivati se, nego ići na trening, volontirati u humanitarnoj organizaciji, baviti se društveno korisnim radom.

Politika našeg razreda  usmjerena je na povezivanje i uključivanje mladih, roditelja i škole u aktivnost koja bi podrazumijevala  edukativne radionice i odgovorniji pristup provođenju mjera koje će pomoći u rješavanju ovog problema.

Dakle, prva  mjera koju predlažemo je  organizovanje edukativnih radionica za učenike, nastavnike i roditelje a ticale bi se problema zavisnosti o društvenim mrežama. Radionice bi se mogle organizovati na časovima odjeljenske zajednice, roditeljskim sastancima i Vijeću roditelja, i podrazumijevale bi ozbiljnu pripremu, uključivanje  školskog pedagoga, psihologa, socijalnog radnika, ali i uključivanje i stručnjaka iz ovih oblasti koji dolaze izvan škole. Ono što bi mogao biti problem je eventualna nezainteresovanost učenika i roditelja za saradnju, jer svijest o ovom problemu još uvijek nije dovoljno razvijena u našoj zajednici.

Druga mjera bi bila popularizacija zdravog načina života te isticanje važnosti društveno korisnog rada i volontiranja. Ove aktivnosti bi se također trebale realizirati  putem tematskih radionica namijenjenih učenicima, roditeljima i nastavnicima. Škole bi, takođe, mogle ponuditi slične aktivnosti, kao naprimjer rad u školskoj biblioteci, uređenje školskog dvorišta koje ne bi podrazumijevalo samo kupljenje smeća, izradu brošura kad se obilježavanju važni datumi, izradu školskih novina..

Poznato jei  da mnoge nevladine organizacije već nude volontiranje uz određenu motivaciju ili nagradu učenicima, samo je potrebno česšće govoriti o važnosti te aktivnosti.  

U svim ovim aktivnostima važno je da se mladi osjećaju važnim članovima zajednice koji mogu doprinijeti zajednici i svojim radom uticati na kreiranje mjera javne politike. Jedino tako bi društvene mjere postale korisno sredstvo u našem radu, a ne gospodar naše psihe i našeg vremena.

 

Edvin Rizvić, III 6

 

 

Pin It
Print Friendly, PDF & Email