Uz poslednji ispraćaj Siniše Kisića: VELIKI GUBITAK I NEIZMJERNI PONOS

Saznanja o „vječnim odlascima“ više ili manje nam znanih i bliskih osoba, ma koliko da su uobičajeni dio svakodnevnice, nikad nisu i rutinski doživljaji. Uvijek donesu i neki trepet iznenađenja, pa i kad su zbog zdravstvenog biltena „odlazećih“ takve vijesti već bile predvidljive i iščekivane. Jer, radi se o njihovom poslednjem „koraku“, o kraju koji se događa samo jednom. I onda ostaju samo sjećanja.  

A „odlazak“ Siniše Kisića je stigao uz nešto jače i od iznenađenja - uz opštu nevjericu, jer iako već neko vrijeme ozbiljno narušenog zdravlja, on je do zadnjeg trenutka prolazio gradom radosno, stameno i odvažno, zajedno sa svojom Gordanom, životnom saputnicom i saborkinjom kroz sva iskušenja. I u svojoj „zadnjoj etapi“ djelovao je sportski borbeno i optimistično, na način koji je obilježio njegov cijeli život. I tada je imao volje i vremena da zastane sa mnogim sugrađanima svih nacija i generacija, da ih pita za zdravlje, da brižljivo sasluša njihove dobre i i one druge novosti, da pripomogne u rješavanju raznih potreba... Da se osmjehne onim svojim srčanim osmijehom, širim od Save.

Upravo onako kako je to cijeli život činio, i zato je ovaj „odlazak“ ostavio zamašnu prazninu u Brčkom u koje je Siniša decenijama ugrađivao mnogo toga dobrog iz svoje bogate radne, sportske i šire društvene biografije. Dakako, ostao je žal i kod mnogih ljudi izvan ovog grada, sa širih ovdašnjih prostora, za koje su ga vezivale sportske i druge životne staze.  

Upoznao sam ga kao kao vrhunskog odbojkaša brčanskog „Jedinstva“ i moćne odbojkaške reprezentacije tadašnje Jugoslavije, te uzornog građanina Brčkog. Potiče iz antifašističke porodice Kisića, čiji pripadnici su obavljali visoke funkcije nakon Drugog svjetskog rata i dali značajan doprinos razvoju ovog grada.

Kao uspješnog komercijalistu poznate tekstilne fabrike „Interplet“ osamdesetih godina prošlog vijeka čelnici tadašnje vlasti su ga rasporedili sa mnom u rukovodstvo Luke Brčko. Poput onoga čime je imponovao na sportskom terenu, i u radnom kolektivu bio je vrstan timski igrač i saradnik. Danonoćno smo radili na saniranju zatečenih gorućih problema – očuvanju radnih mjesta i podizanju standarda zaposlenih, a istovremeno smo kreirali važne projekte kao što su robno-transportni centar i slobodna carinska zona, koji su zamišljeni kao temelji za optimističnu dugoročnu strategiju razvoja i tog preduzeća i cjelokupne brčanske privrede. No, rat je spriječio realizaciju tih ciljeva.  

U predratnom periodu oba smo djelovali u okviru građanskog socijaldemokratskog pokreta da bi se na razuman način preduprijedilo prijeteće veliko zlo. Ta opcija je u Brčkom, za razliku od ogromne većine drugih opština, i zadobila najveću podršku građana, ali su snage koje su radile na raspirivanju međunacionalne mržnje i sukoba širom BiH i u regionu svoju dominaciju prenijele i na ovo područje, sa dobro poznatim tragičnim ishodom i posljedicama.

Nakon proglašenja Brčko distrikta, ponovo smo se našli na zajedničkom zadatku da sa ostalima iz lokalnog rukovodstva, te uz značajnu podršku predstavnika međunarodne zajednice, radimo na obnovi onoga što je u brčanskoj opštini u međuvremenu bilo porušeno. A razrušeno i devastirano je bilo isuviše toga – stambeni fond, infrastruktura, privreda i naročito, a što je bilo i najteže obnoviti, međunacionalno povjerenje i funkcionalna multietnička zajednica.

Između ostalog, valjalo je obezbijediti preduslov za povratak oko 26 hiljada Bošnjaka i Hrvata, a istovremeno riješiti stambeno zbrinjavanje brojnih Srba, izbjeglih sa drugih područja. Mnogima u ovoj sredini, a i šire, je to djelovalo kao nemoguća misija, tim prije što su procesi povratka i obnove multietničkog društva u ostalim dijelovima BiH bili praćeni krajnje obeshrabrujućim rezultatima.

Dalje, trebalo je uspostaviti zajedničku vlast i administraciju od ljudi koji su međusobno ratovali, zajedničku policiju, multietničku obrazovanje ... Sve teži od težeg zadatka, a što su posebno i dodatno opterećivale propagandne etikete sa svim strana kako su bezmalo svi istaknutiji predstavnici u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, navodno, neposredni počinici ratnih zločina protiv drugog naroda.  

Biti gradonačelnik i predvodnik svekolikih graditeljskih procesa i otvaranja životne perspektive narodima i građanima u tako i toliko kompleksnoj sredini i ambijentu, tražilo je čovjeka neiscrpne energije, izuzetne širine i tolerancije, znanja, vizije i demokratskog senzibiliteta. I Brčko je u svim svojim  nesrećama iz novije istorije imalo i sreće da takvog pronađe u jednom i po mnogo čemu jedinstvenom Siniši Kisiću!

Imao je najistančaniji osjećaj za ono  što je tada bilo najglavnije - da sa saradnicima iskaže zadivljujuće razumijevanje i ne učini ništa na štetu bilo čijih zasebnih nacionalnih interesa, opterećenih svježim ratnim frustracijama, ali ništa manje i za ono što je zajedničko interesno i životno područje, bez čega Brčko ne bi moglo krenuti naprijed te bi postalo kopija deprimirajućeg „mostarskog slučaja“ ili nešto još mnogo gore.

Siniša nije štedio snagu, vrijeme i zdravlje u predvođenju mukotrpnog procesa obnove međunacionalnog povjerenja, prije svega, a uporedo i za sve druge zahtjevne obaveze - rješavanje problema sa stambenim fondom, infrastrukturom, oživljavanjem privrede, pozicioniranjem Brčko distrikta kao jedinstvene lokalne zajednice prema ostalim institucionalnim nivoima u veoma heterogenoj oragnizacionoj strukturi Bosne i Hercegovine.

Poznato je da veliki zadaci i graditeljski poduhvati nikada i nigdje nisu prolazili bez otpora onih snaga koje samo u destrukcijama i rušilačkim akcijama nalaze svoj interes i ćar. Zajedno smo Siniša i ja, te dio njegovog tima, morali preturiti preko glave jedan montiran progon od nekih lokalnih i međunarodnih taldžija. Radilo se o izmišljenoj aferi „nadziđivanje“, uz napomenu da je on kao prvi čovjek zajednice u toj aktivnosti samo provodio dogovor sa međunarodnim supervizorom i odluku Skupštine Brčko distrikta kako bi tada već zadivljujući napredak ove zajednice bio nastavljen. Svi dobronamjerni Brčaci su to znali i u to vrijeme a i sada, te svojom podrškom pružili dragocjenu satisfakciju Siniši i njegovoj porodici.

Umjesto plana pomenutih zlobnika da uruše njegov ugled, oni su ga time samo još dodatno uzdigli. I to iskušenje je Siniša Kisić, kao i sve ostalo u svojoj izuzetno sadržajnoj biografiji, prebrodio dostojanstveno i svijetla obraza. Kao što je, na kraju, i „otišao“ u, vjerujem, bolji svijet.

Porodica Kisić je izgubila onog na koga u svom nezmjernom bolu može biti beskrajno ponosna, Brčko izuzetnog pregaoca i građanina, a i ja velikog prijatelja!     

 

Piše: Ismet Dedeić

 

 

Pin It
Print Friendly, PDF & Email