23 godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma

Danas se navršavaju pune 23 godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je označio završetak troipogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini!

Dejtonski mirovni sporazum ili preciznije rečeno Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, mirovni je dogovor postignut u vazduhoplovnoj bazi Rajt-Paterson kod Dejtona, u američkoj državi Ohajo, kojim je prekinut rat u BiH, koji je trajao od 1992. do 1995 godine.

     Stotine izmjena

Prema ovom sporazumu, BiH je podeljena na dva dijela: muslimansko-hrvatsku federaciju, pod nazivom Federacija BiH (51 odsto teritorije), i Republiku Srpsku (49 odsto teritorije). Dejtonski sporazum je najveća ovlašćena dao entitetima i naznačio osnovna ovlašćenja za nivo zajedničkih državnih organa.

Konferencija je trajala od 1. do 21. novembra 1995. godine, a glavni učesnici su bili tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, američki posrednik Ričard Holbruk i general Vesli Klark. Osim posljednjeg, svi ostali potpisnici više nisu među živima.

Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra, a Skupština SRJ je sporazum ratifikovala 21. novembra 2002. godine.

Imajući u vidu da je u međuvremenu ovaj sporazum imao više od stotinu izmjena, on se uglavnom spominje samo u kontekstu završetka rata. U međuvremenu, bošnjačko rukovodstvo ne krije želju za centralizacijom države i ukidanjem entiteta, hrvatsko otvoreno zagovara treći entitet, dok je srpsko usmjereno ka vraćanju izvornom Dejtonu te ukidanjem kasnije prenesenih nadležnosti sa entiteta na državni nivo. Srpska strana često koketira i sa osamostaljenjem Republike Srpske, ali je na tu temu, za sada, više bilo prikupljanja političkih poena nego stvarne namjere.

Ovo prilikom pričamo vam dešavanja koja su se odigravala posljednja dva dana pred potpisivanje sporazuma.

   Pokušali FBiH proširiti na 55 odsto teritorije

Pregovori u Dejtonu u jednom trenutku su došli u pitanje jer je Milošević, nakon mnogobrojnih ustupaka koje je dao u vezi sa goraždanskim koridorom i ujedinjenim Sarajevom, saznao da se njemu “iza leđa” nastoji teritorija FBiH proširiti, sa prvobitno dogovorenih 51, na 55 odsto teritorije cjelokupne BiH.

Naime, dolazeći na sastanak u Izetbegovićev apartman, predsjednik SRJ je iza kauča vidio vrh postera koji je američki tim napravio kao vizuelnu ilustraciju, i u kojoj je navedeno da je “tokom dejtonskih pregovora teritorija FBiH povećana sa 50 na 55 odsto teritorije”.

Kako su kasnije navodili regionalni mediji, Milošević je tada “planuo” te počeo naglašavati kako ne može politički preživjeti “nametanje Srbima iz BiH pogodbu u kojoj bi dobili manje od 49 odsto teritorije, koliko im je davala kontakt grupa”.

Kako mu ne bi dali razloga da se odrekne ranijih ustupaka, Voren Kristofer i Holbruk su sa generalom Klarkom i ostalim nastojali obnoviti odnos 51 prema 49 odsto, koji je kasnije i prihvaćen.

     Izetbegović u pidžami

Jedan od dejtonskih pregovaračkih dana završio se u dva ujutru, kada je napravljen novi prijedlog kako bi se tadašnjem premijeru RBiH Harisu Silajdžiću dale nove mape. Nakon 45 minuta nastavili su razgovore i Silajdžić je rekao kako ima ideju kako da se srpska teritorija proširi na 49 odsto: ponudio je nekoliko naselja u zapadnoj Bosni.

Oko četiri ujutru, Milošević i Silajdžić su proglasili dogovor i rukovali se, a Kristofer je otvorio bocu svog omiljenog kalifornijskog vina. Silajdžić je otišao probuditi i dovesti Izetbegovića koji je došao u kaputu ogrnutom preko pidžame, a Hil je otišao da dovede Tuđmana i hrvatskog ministra spoljnih poslova Matu Granića, jer su Hrvati morali dati pristanak na ustupanje federalne teritorije.

Ubrzo je došao samo Granić, poručivši da Tuđman spava, ali je i sam, kada je vidio “dogovorenu” mapu, govorio kako od nje nema ništa.

 – Nula, tačka, nula-nula šansi da će moj predsjednik ovo prihvatiti – govorio je Granić, te upitao Siladžića “zašto ustupa teritorije koje su Hrvati osvojili”.

Holbruk se okrenuo Izetbegoviću i pitao ga što on misli.

– Ja ne mogu prihvatiti ovaj dogovor – rekao je tiho. Stojim s našim hrvatskim saveznicima – rekao je.

Na to je eksplodirao Silajdžić: “Ja ovo više ne mogu trpjeti”, rekao je bacajući papire na sto.

Tako je sporazum trajao samo 37 minuta.

Vrijeme za Klintonovo uključenje

Kristofer i Holbruk su tada “prelomili” i odlučili da je došao trenutak kada se treba uključiti i sam predsjednik SAD Bil Klinton. Preporučili su da Klinton nazove i Izetbegovića i Tuđmana koji bi, prema njihovoj pretpostavci, u želji da Hrvatska bude prihvaćena na Zapadu mogli primiti poziv sa uvažavanjem.

Kako Klintonov poziv Izetbegovića ne bi bio protumačen kao pritisak na bh. muslimane, u Vašington je pozvan samo Tuđman.

– Zovem vas da tražim da ustupite manji postotak teritorije koja nije tradicionalno hrvatska, kako bi se mapa vratila na odnos 51 prema 49 posto – zamolio je tada Klinton hrvatskog predsjednika.

Tuđman mu je tada rekao kako je Hrvatska već napravila takav prijedlog i kako se nadaju sporazumu u roku od sat ili dva. Međutim, ono što nije rekao, bilo je to da se u prijedlogu traže i teritorijalni ustupci muslimanske strane.

Kristofer i Holbruk su potom ostavili Izetbegoviću, Silajdžiću i Šaćirbeju ostavili pomenuti prijedlog i dali jedan sat da se odluče da li ga prihvataju.

Nakon što je isteklo vrijeme, stigao je i odgovor – “Prihvatićemo sporazum ali pod uslovom da dobijemo Brčko!” To je okarakterisano kako je to sada potpuno novi uslov i da je neprihvatljiv jer je Brčko već dodjeljeno Srbima. Muslimanskom rukovodstvu je tada dat i nacrt izjave kojom se objavljuje neuspjeh pregovora.

Hill je potom uručio nacrt te izjave i Hrvatima koji su bili za kartaškim stolom, a Tuđman je upitao “jesu li Amerikanci zaista spremni javno okriviti muslimane za neuspjeh pregovora”.

Kad je nacrt izjave o neuspjehu uručen Miloševiću, on je bio vrlo razočaran da se nakon svega dogovorenog odustaje od sporazuma.

– Vi ste Sjedinjene Američke Države, ne možete dopustiti Bosni da vas ovako gura u stranu. Vratite se i recite im kako mora biti – tražio je Milošević.

Oko dva ujutro Amerikanci su ga ostavili rekavši kako su oni učinili što su mogli i kako je na njemu da pokuša učiniti više.

Sutradan ujutru, Hil je Holbruku saopštio da se Milošević zaputio prema Tuđmanu kako bi predložio da njih dvojica potpišu sporazum nezavisno od toga hoće li to uraditi i Izetbegović, što je Holbruk odmah naložio da se spriječi. Tako nešto sebi ne bi mogao dopustiti jer je Amerika i ušla u mirovni proces zbog treće, muslimanske, strane, koja je sada mogla ostati isključena iz sporazuma.

Vidjevši da neće pridobiti Amerikance, Milošević je iznio svoju konačnu ponudu: da se status Brčkog ostavi za kasnije, kada će biti riješen međunarodnom arbitražom. Kristofer je vjerovao da bi to moglo pridobiti muslimane. Kad je Tuđman čuo za Miloševićevu ponudu o arbitraži, rekao je Amerikancima da sada treba da dobiju mir i da prisile Izetbegovića da prihvati ponudu.

Iako nevoljno, Izetbegović je prihvatio prijedlog, čime su se sve tri strane složile, pa je odmah obavješten i Klinton. Neposredno prije potpisivanja odvijala se i drama unutar srpske delegacije: Milošević je tek tada predočio dogovorene mape Srbima iz Srpske, koji su tek tada saznali da je “predsjednik SRJ predao Sarajevo”.

Brzo je pripremljeno zvanično potpisivanje i obavještavanje svjetske javnosti da je nakon tri i po godine uspostavljen mir u BiH.

 

 

Izvor: srpskacafe.com

Pin It