DAN KADA JE VJERA POSTALA IDEOLOGIJA. IDEOLOGIJA KLERIKALNOG NACIONALIZMA

   Pred desetak godina moja se dugogodišnja znanica zaposlila kao nastavnica u jednoj splitskoj školi. Početkom rujna puna je entuzijazma stigla u novu radnu sredinu, orna da se upozna s kolegama, da nakon prvog zvona zgrabi dnevnik i ode na prvi sat.

Uoči prvog sata, međutim, u zbornicu je ušao ravnatelj. Sjeo je na čelo nastavničkog stola i glasno pozvao nastavnike da novu školsku godinu otpočnu zajedničkom molitvom. Moja je prijateljica - trebam to reći - ateistica iz sekularne gradske obitelji u kojoj vjera nije imala nikakvu ulogu. Tog jutra, međutim, našla se u novoj sredini, okružena nepoznatim ljudima koji su o njoj tek trebali stvoriti sud. Počela je, valjda poput mnogih u toj sobi, otvarati usta i nerazgovjetno mrmljati molitvu koja joj nije značila ništa. Kasnije mi je ispričala da se nikad, ali baš nikad u životu nije osjećala tako postiđeno.
Tog dana, u toj zbornici, vjera je prestala biti samo vjera, a postala je ideologija. Tog dana i na tom mjestu jedno je društvo prestalo biti republika, a postalo ono što se u našem političkom žargonu - kolokvijalno, no nažalost posve pogrešno - naziva “džamahirija”.    Tom prilikom bivši hrvatski predsjednik Josipović je - bez upitnika - napisao kako je “Hrvatska sekularna država, a nije katolička džamahirija”. Na Josipovićevu Fejs objavu u hipu su se i gorljivo obrušile katoličke udruge i vjerski portali, a udruga Vigilare Vice Johna Batarele izjavu je komentirala kao “uvredljivu, mrzilačku i diskriminirajuću”. Zatražili su od Josipovića ispriku, koju je on odbio dati, a Vigilare je najavio i mogućnost kaznene prijave.

 Taj stroj za podčinjavanje počinje već u školi. Počinje onog trenutka kad se djeca nereligioznih (ili nekatoličkih) obitelji krotko upisuju na vjeronauk da u konzervativnim ili homogenim sredinama ne bi bili obilježeni kao drukčiji. Počinje onog trenutka kad djeca koja ne idu na vjeronauk poput aveti vise u ledenom školskom hodniku dok su im kolege u toploj učionici. Nastavlja se onog časa kad učenici koji u srednjoj školi slušaju etiku moraju dolaziti u školu u sedam i četvrt ujutro, jer je nastava za one koji ne slušaju “neobavezni” vjeronauk organizirana u predsatu.

   Josipović, dakle, nije napao vjeru. Uostalom, teško mi je i zamisliti nešto što bi bilo do te mjere suprotno esenciji kršćanske vjere od ovakve klerikalne ideologije. On je napao jednu represivnu ideologiju koja se prikriva iza nabožnosti, ideologiju koja drži da postoji jedan normativni model hrvatstva vezan uz katoličku crkvu, ideologiju koja drži da većina ima pravo manjini nametati svoje privatne svjetonazorske preferencije te koja one koji misle drukčije isključuje iz kanona “hrvatstva”, tretirajući neistomišljenike kao heretike ili otpadnike, ako ne i izdajnike.

   Hrvatska konzervativna klerikalna scena sklona je riječ “ideologija” koristiti u krajnje pejorativnom značenju. “Rodna ideologija” za njih je zlo - valjda - samim tim što je “ideologija”, a “totalitarne ideologije” podesna je formula da se preko njih relativizirajuće prespoje “Maršal, Führer i Generalissimus” - kako je zgodno sročio biskup Košić. Pri tom je zapanjujuće da čak ni pametni ljudi s konzervativnog pola nisu spremni vlastitu ideologiju klerikalnog nacionalizma imenovati kao ono što jest - dakle, ideologija. Izbjegavajući tu riječ, oni vlastitu ideologiju prodaju kao “prirodno stanje”, “samorazumljivu misao”, što je - naravno - strategija koje su se laćale sve ideologije (pa i Gadafijeva jamahiriya).

   No, ideologija klerikalnog nacionalizma naprosto jest - ideologija. Štoviše, ta je ideologija jedna od nekoliko autoritarnih, krvavih ideologija, koja je u 19. i 20. stoljeću kriva za nebrojena krvoprolića u jednakoj mjeri kao i fašizam ili lenjinizam. No, za razliku od komunizma, tako sveprisutnog u biskupskim poslanicama, ova nedemokratska ideologija nije mrtva. Štoviše, ona je u Hrvatskoj sasvim blizu tome da uspostavi opresivni ideološki monopol. Ako je to ono što je Josipović (netočno) opisao kao “džamahiriju”, onda mi jednom nogom već jesmo “džamahirija”. A to je problem. Problem za sve - a najviše za pristojne kršćane, koji se moraju osjećati nelagodno kad se njihova življena vjera pervertira u nametljivu, deklamatorsku ideološku okaminu.

PIŠE JURICA PAVIČIĆ
Izvor: www.jutarnji.hr    

Pin It
Print Friendly, PDF & Email